Ne slušam Radio Rijeku. Godinama sam tamo radila, gade mi se likovi u zgradi na Korzu. Dobro ih poznajem, doduše, malo ih je ostalo iz mog vremena, ali su još uvijek žilavi. Dakle, ne slušam Radio Rijeku, ali sam pročitala što se dogodilo muzičkoj urednici koja se usudila na Radio Rijeci pustiti pjesmu Vinka Coce. Vinko Coce pjeva o „bilom lancunu“ u koga bi ga netko trebao umotati kad umre, prevedeno, pjeva Hajdukovu himnu.
Jutros sam kod kontejnera srela susjedu. Bila je jako uznemirena. „Hoćete li potpisati peticiju?“ Znala sam o čemu govori. Bandić je jučer pokopan, kremdelakrem hrvatske mafije stajala je pokraj njegove rake, vjerojatno su pokrenuli peticiju, žele Bandića proglasiti blaženim. Već? Jebote! Suspektni krimos se nije ni ohladio, ekipa je krenula u lov na potpise. „Nema šanse“, rekla sam, „ja nikad neću potpisati peticiju. Neka Bandića „blaženim“ proglase oni koji mu nešto duguju.“
Jedanaest godina pišem ovaj blog. Pogledali ste ga preko 20.000.000, da, dvadeset milijuna puta. Nemate pojma koji je to užitak ulupati u komp nešto što te muči ili usrećuje pa onda čekati efekte od tog. Autor ideje je moj sin.
Svatko tko piše na mreži izaziva ljude ili „ljude“. Pa mu onda ispod objavljenog teksta nešto poručuju ljudi i „ljudi“. Ponekad me komentari nasmiju do suza, drugi puta dirnu. Kad se razmašu hejteri ostanem bez teksta. Je li moguće da svi ti nesretnici ne kuže koliko je moj život lijep?
Danas nikome nije lako. Na ekranima kukaju prestravljeni političari. Teroristi ih žele pobiti. Od jučer se voze u blindiranim kamionima, na Markov trg stižu tenkovi, bodljikavu žicu oplemenit će strujom. Naručene su i pancirke. To ima i dobru i lošu stranu. Dobra je što će naši političari biti imuni na metke, loša je što će mnogobrojni modni mačci i poneka modna mačka ostati bez posla. Kako komentirati odjeću životno najugroženijih Hrvata i Hrvatica? Ni jedno odijelo, ni jedna haljina neće „padati“ u skladu sa svjetskim trendovima. Mnoge će političke sise ostati skrivene iza željezne zavjese ☹ Žalim ih, ali nekako sam hladna na tu temu.
Naše televizije, ona koju plaćamo posebno i portali, širom su otvorili vrata svim ambicioznim hrvatskim luđacima i luđakinjama. Gospoda seru što im padne na pamet, posebno su osjetljiva na hrvatstvo, Domovinski rat, jame, abortus, četnike, Tita, bratstvo i jedinstvo, čistoću jezika…
Kad sjašu sa abortusa, zajašu na Srbe i obrnuto. Svaka od izjava tih spodoba u trenu postane brejkingnjuz. Novinari kreću s kruškama prema ogavnim njuškama, a narod čita, sluša, gleda pizdarije i hvata se za glavu. Sve te gadove i gadure mi plaćamo.
Živim na adresi iz naslova. Uličica je uska, nepregledna i dvosmjerna. Nema teorije da se mimoiđu dva vozila jer su na njoj uvijek parkirani automobili. Pa ipak, s vremena na vrijeme, vidim kako mojom ulicom juri neki opušteni luđak ili luđakinja. Ljeti čujem i motoriste kako glasno objavljuju svima koji ih moraju čuti, luđak na motoru, spašavaj se tko može. Neki ambiciozni voze na dva kotača.
Što bih mogla učiniti da u sebi ubijem smrtni strah? Nazvati nekoga iz Grada pa ga pitati kako je moguće da je seoski put dvosmjerna cesta? Znam u kakvoj zemlji živim pa nisam nikoga zvala, neću ni zvati. Jebe se gradskim očevima i majkama u kakvom su stanju gradska gubilišta.
Svi mi koji ćemo, ako budemo imali sreće, sa svojom koronom ući baš u riječku Kliniku za infektivne bolesti i svi oni koji već tamo leže pojma nemaju tko su ljudi u “skafanderima” koji im spašavaju ili će im spasiti život. Evo njihovih imena.
Prof.dr.sc. Ivica Pavić, dr.med.-Pročelnik Odjela
Lari Gorup, dr.med.
Doc.dr.sc. Irena Slavuljica
Samira Knežević, dr.med.
Ovih dana ne mogu pobjeći od tekstova o Rijeci. Pobjegla bih da Rijeka nije moj grad. Zašto mi čačkaju po rani, jebeni analitičari!
Nije mi lako pisati ovaj tekst. Rođena sam Primorka. S majčinim sam mlijekom usisala poslovicu, ki se hvali va drek se zavali. Ne osjećam potrebu da je prevedem jer ovo pišem za građane moje Rijeke koji govore čakavski, oni ostali ga, sigurna sam, toliko razumiju.
Ono primorsko u meni čuči i čučati će. Ponekad, to se dogodilo danas, ipak popizdim pa mi padne na pamet Krleža koji je rekao, tko se sam ne hvali nitko ga drugi neće. Ne bi mi danas Krleža pao na pamet da nisam iz Amerike primjerke svoje knjige “Mothers and Daughters” u prijevodu Willa Firtha, izdavač Dalkey Archive Press.
Ako nekome danas u Hrvatskoj želite opsovati mater, nemojte. Svome najgorem neprijatelju poželite, dabogda danas u Rijeci kupovao stan!
