U Španiji su danas ljudi u 138 gradova prosvjedovali protiv genocida u Gazi. Građani diljem svijeta zgroženi su zločinima Židova. Židova? Moni Ovadia, prepisujem iz “Novosti”, poznati židovski pjesnik, moli sve koji pišu o masakru u Gazi da zločince ne nazivaju Židovima nego “cionistima”. U pravu je. Nisu svi Židovi zločinci, ima među njima i ljudskih bića ali njihov glas ne dopire daleko.
Gledam najnovije hrvatsko “dešavanje naroda”. Opozicija se dobro sjetila da “narod” pozove na manji trg da bi sve izgledalo ono baš popunjeno do posljednjeg mjesta i još se tražila karta više.
U Hrvatskoj je organiziran Prosvjed sa ogromnim P. Na njemu su bili svi koji dišu hrvatski. Majka Božja Kraljica Hrvata u nekoliko kopija, zastave HOS-a u prvom planu, bijesna skupina obespravljenih se, urlajući iz hrvatskih grla, borila za demokraciju. Bio je tamo Dva Metra Drva, sveznajući sabornik, bonsai Treger Ustaša krvavih očiju, zašto pije kad mu škodi, nepismeni fejsbuk vjeroučitelj koji se godinama, sada i u Saboru, režeći zalaže za ljubav.
Ne pratim baš što rade hrvatski antimaskeri i antivaskeri. Povremeno čujem, za njih je život bez maski i cijepljenja jednako sloboda. Ne vjeruju modernoj medicini, ona ubija. Zato su na cesti, zato urlaju u gluhe uši bešćutne Države.
Jesam li za njih ili protiv njih? Nisam ni za ni protiv. Ja sam se tri puta cijepila, i četvrti ću ako bude trebalo. Korona postoji. Mnogi su moji znanci izgubili život. Neki na respiratoru, neki do njega nisu stigli. Što me u toj priči čini nemirnom?
Sestre moje!
Tko zna po koji put prolazite kroz pakao sve vi koje živite u zemlji kojom vladaju monstrumi. Već ste jednom izašle na cestu i poručile im da su vaša tijela samo vaša i da je pobačaj ženska tema i samo ženska.
Ženska tema? Nažalost, biti žensko ne znači uvijek i biti normalna žena. Mnoge među nama su mužjaci maskirani u žene koje nam zabijaju nož u leđa. Lako ih je prepoznati. I one su glasne i one su bešćutne i one misle da žena mora roditi i kad je silovana i kad nosi teško bolesno dijete i kad nosi dijete koje neće moći prehraniti i kad nosi dijete koje neće moći voljeti i kad nosi dijete….
Idući vikend idem u Beograd. Rezervirali smo hotel. Pobjeći ću od terora hrvatskih pobješnjelih katolika.
Ljudi u onom šatoru u Zagrebu u Savskoj koji se već mjesecima pate i prosvjeduju i po kiši i po ledu i po suncu i po snijegu i bez dozvole danas su dobili strašnu šamarčinu.
Ajmo redom. Jedno petsto dragovoljaca Domovinskoga rata već mjesecima šatoruje jer oće različita ljudska prava. Smjenu nekoliko ministara, smjenu premijera, smjenu svega što nije hrvatsko a trenutno vlada Hrvatskom samo zato jer su za tu zločinačku organizaciju glasali četnici.
Udruga Franak poziva žrtve “hrvatskih” banaka da u znak prosvjeda u ime svih ubijenih, bolesnih, gladnih i porobljenih pred zgradama svojih zlotvora pale svijeće.
Nismo li u Hrvatskoj taj cirkus sa svijećama već vidjeli? Palili smo svijeće za Marka i Janka, za Vukovar, za… Pa? I? Što može zapaliti jedna svijeća ispred jedne banke? A još kad kiša pljusne?
Sranje sa svijećama nismo nadrasli jer smo sranje od naroda. Bankama ne pada na pamet da pali svijeće na grobovima onih koji su se ubili zbog njihovih kredita, pred domovima na smrt bolesnih, pred stanovima na bubnju.
Neki mi čitatelji predbacuju da pozivam na borbu za slobodu a sama nisam spremna izađi na ulicu. Nekoliko sam puta bila na ulici, uvijek okružena sa desetak ljudi. Možda tada povodi nisu bili dovoljno “vrući”?
Moja prijateljica Nela Vlašić i ja otišle smo danas u Pulu da tamo obilježimo Osmi mart na komemoracijskom skupu organiziranom povodom usmrćivanja “Arene” pulske tvornice trikotaže. Organizator je zamolio prosvjednike da odjenu neki od predmeta proizvedenih u “Areni”. Ja sam oko vrata nosila šal pokojne radnice Marije Tatić, majke moga dragog prijatelja, star četrdeset godina.
