Nogomet

Moja je ulica sinoć bila zavijena u crno. Ni kad je umro Tito nije bilo tiše. Ne tule sirene, ne čuju se ni topovi ni kalašnjikovi.

Koliko je prošlo od rata? Mislim moga rata, ne rata moje mame. Dvadeset godina. A kao da je jučer bilo.

 Jebeni Srbi su pred neki dan organizirali sačekušu negdje oko Novoga Sada pa krenuli sjekirama na “Hrvate” koji su  se vraćali iz nama neprijateljske zemlje “Srbije”. Tamo se igraju nekakve utakmice.

Hrvatska uljuđena javnost je na nogama. Predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Marković, ugledni čelnik još uglednije organizacije i  Mamić, ugledni čelnik Dinama, tretiraju se poput Isusa na križu. Sva ih hrvatska škrabala rastežu zato jer su  rekli da homoseksualcima nije mjesto u nogometu.

U subotu je neki riječki klinac, javlja Novi list, krenuo na utakmicu Rijeka-Split, na sebi je nosio majicu na kojoj su bila četiri slova A.C.A.B, “All cops are bastards” iliti u prijevodu, “svi drotovi su kopilad.” Policija nije gubila vrijeme, tatu je prijavila sucu za prekršaje jer je balavac svojom majicom širio mržnju i pozivao na nasilje, a otac će morati platiti nekoliko tisuća kuna kazne.

Ana i ja smo Hrvatice i udane žene. Naši muževi su pravi Hrvati i najviše na svijetu vole nogomet, Hrvatsku, Kroaciju, staru majku, ćaću, didu, sina svoga, maslinu i draču.

 Sjećam se, kao da je jučer bilo, to je bilo devedeset i šeste, Prosinečki je dao gol Beneluksu, rezultat je bio četiri nula za Vatrene, pokojni gospodin predsjednik Tuđman i pokojni gospodin Zlatko Bagarić bili su na stadionu u Parizu i strašno su plakali.

To više i nije uzbudljivo. Kad je Dinamo u Splitu gori Split kad je Hajduk u Zagrebu gori Zagreb. U plamenu su kontejneri, tramvaji, policijska kola, ima ranjenih, slijepih, prostrijeljenih, prebijenih, za koji dan i ubijenih.