Nogomet

Jutros se dogodilo ono za što bih se bila kladila da neću nikad doživjeti. Moj unuk Krešo je sa šalom NK Rijeke oko vrata, škola je organizirala feštu, otišao na Rujevicu.

Grupa od nekoliko stotina, ili je to bilo tisuća, Riječana i Riječanki krenula je brodom u Split jer je tamo NK Rijeka trebala igrati utakmicu sa NK Hajdukom. Ne volim nogomet. Neugodno mi je kad na ekranu dečki jašu jedan na drugome i jedva se suzdržavaju da ga jedan drugome ne uvale kad netko iz njihove ekipe da gol.

Oduvijek mi se gadio nogomet. Puna predrasuda sve zaluđene nogometom, uključivši i vlastitoga muža, držala sam kretenima s kojima se može normalno razovarati u nedjelju ako se važna utakmica igrala u srijedu. I obrnuto. A što reći o bolesnicima koji ruše sve pred sobom kad sa autobusa siđu u gradu gdje za loptom trče njihovi.

Naši Vatreni su se, nakon utakmice sa Brazilom, povukli u osamu da bi tamo izliječili duševne i fizičke boli. Dečkima, to je shvatila čitava Hrvatska, treba mir jer Kamerun nije mačji kašalj.

Moj se muž jutros probudio u 03.02 urlajući:“Ne, nee, neee…” Jecao je: “Ponekad gubim vjeru. Modrića su ošišali, Šuker se, javljaju portali, zaljubio u Severinu, ne možeš istovremeno voljeti Severinu i brinuti o Hrvatskoj…”

Moje prijateljice i ja ne gledamo nogometnu utakmicu ni kad igra Hrvatska. Izlazimo iz kuće, svaka u svom pravcu. Naši muževi dečke nikad ne gledaju sami. Dok bulje u ekran lica su im boje volujske krvi, pivo im se cijedi niz hrvatske brade, omotani u “kockice” inkarnacija su svega što je muško i hrvatsko.

Kako je lako pisati o Hrvatskoj. U kafiću baciš oko na novine, oslušneš što govore ljudi u apoteci ili kod liječnika, odeš na tržnicu, uključiš teve…Crno, crno, crno. Nitko ne radi, fašisti svih boja ovih su dana zmijska tijela izveli na sunčanje. Razvalili su septičke jame ispod svojih opakih očiju i šire smrad do neba.

Dvadeset nam godina govore, jebeš to što nemaš ni krova ni posla ni kruha ni budućnosti, imamo Hrvatsku. Tko ima Hrvatsku? Mamić ima Hrvatsku. Otkako on ima Hrvatsku mnogo se kriminalaca popelo na tron i sišlo s njega, neki milom drugi silom. Jedini kome nitko ništa ne može jest Zdravko Mamić.

Da nas nema ne bi nas trebalo izmisliti. Kad nas već ima trebalo bi nas pobiti. Čitava je Hrvatska jučer bila na nogama jer se krenulo sa prodajom ulaznica za, to sam negdje pročitala, “epski dvoboj”.

Jedino po čemu je Hrvatska u svijetu poznata su “Kockasti”. Zašto nogometaši koji na dresu nose crvene i bijele kvadratiće sebe nazivaju kockastima nitko ne pita jer se od nogometaša ne očekuje da znaju razliku između kocke i kvadrata.