Rat?

Koliko je prošlo od rata? Mislim moga rata, ne rata moje mame. Dvadeset godina. A kao da je jučer bilo.

 Jebeni Srbi su pred neki dan organizirali sačekušu negdje oko Novoga Sada pa krenuli sjekirama na “Hrvate” koji su  se vraćali iz nama neprijateljske zemlje “Srbije”. Tamo se igraju nekakve utakmice.

Imate pravo, ja sam zadnja osoba koja bi riječ smjela reći o sportu. Trenutno živim sa četvrtim mužem koji se ni po čemu ne razlikuje od prethodne trojice. Kad "naši" daju gol skače sa kauča i grli televizor, kad "njihovi" pogode mrežu grebe svoja jaja do krvi pa ih nudi "njihovom" treneru, "njima", "jebenim sucima" i meni ako riječ kažem.

Naravno da ja riječ ne kažem. I sinoć sam šutjela kad je “Hrvatska” propala a “četnici” su slavili. Šutjela sam jer sam pročitala u novinama i gledala na teve da smo opet u ratu i da smo jučer “izgubili”.

A kad smo ulazili u NATO rekli su nam da je to zato jer će nas NATO obraniti od Srba. A gdje je sada NATO? Gdje? Opet će pasti Vukovar, četnici će zapaliti Dubrovnik a “naši” će moju svekrvu  u Benkovcu  baciti u bunar.

Samo zato sam ja sinoć gledala direktan prijenos rata iz Beograda. Rat? Dečki su, kao uvijek do sada, kad bi zabili gol, jedan drugome stavljali jezik u uho ili u usta. Jedino novo što sam vidjela bio je snimak dernjave između trenera i igrača u jednoj od pauza.

 Ne bih mogla citirati trenere, ni “našeg” ni “njihovog”, ali sam čula da se “naši” deru “Hrvatska” a “njihovi” “Srbija”. To znači da na parketu ratuju Srbija i Hrvatska? Srbija? Hrvatska? Što je to danas?

 Pogledala sam dresove igrača. Na “našima” Agrokor na “njihovima” neki drugi Agro a svi se ubijaju pod zastavom jedne banke. Moj je četvrti muž svoja hrvatska jaja uzalud izgrebao do hrvatske krvi.

“Naši” su izgubili. Da sam muško sve bih kužila. Ovako? Meni se čini da više nema ni Srba ni Hrvata ni Srbije ni Hrvatske. Postoje samo agrokori i banke.

Isplati li se zbog njih izvlačiti sjekire, paliti aute, nositi kacige i štitove?  O grebanju “hrvatskih” jaja   u  “hrvatskim” domovima kupljenim na tridesetogodišnji kredit da se ne govori.