Muškarci

Francuski predsjednik Emmanuel Macron ima 40 godina, a njegova žena Brigitte Trogneux 64. Ne postoji medij u liberalnoj Francuskoj koji ovu vezu nije izvrgnuo ruglu.

O, jebote, jebote! Čovjek u ovoj zatucanoj Hrvatskoj ne smije otvoriti svoju dušu ni na netu?! Jučer sam napisala tekst o tome kako su sve žene glupače, i jesmo, a onda se javi neki muškarac, kao da sam napisala da su svi muškarci glupani, i udri poganim jezikom po meni jer sam vlastitog muža nazvala “kuhanim zubacem”.

Mi žene stalno zapomažemo kako smo obespravljene, posebno u politici. Otkad imamo ovo što se zove Hrvatska nikad nije u Saboru sjedilo manje žena. Mužjaci iz SDP-a, HDZ-a i onih trećih strogo paze da se u saborske fotelje ne uvali previše bića bez jaja. Jaja su simbol snage, pameti, čvrstine i još nekih kvaliteta koje mi ovog trena ne padaju na pamet. Uostalom, ne kaže se bez veze za uspješnu, hrabru beskompromisnu ženu da “ima muda”.

Pa šta ako ovaj tekst pišem jer je sutra Dan žena? Tko vas jebe, dečki. Sutra neću moći pisati jer ću se naliti u čast činjenice da sam žensko.

Blago zemlji kojoj je abortus top tema, blago nama. Ovih je dana neki Sud koji se u pravilu bavi samo pizdarijama odlučio da će… Trebala sam malo proučiti problematiku. Hrvatski abortus je ubijanje Hrvata ili Hrvatice. Ej, je li abortus ubojstvo u Hrvatskoj kad na njega krene Srpkinja ili je to herojski čin? Možda bi toj Srpkinji trebalo dati status dragovoljke Domovinskog mira? Platiti joj i zahvat i uloške i ručak nakon zahvata na koga inače abortuše nemaju pravo?

Danas ćete po portalima vidjeti manekenke kojima je netko talentiran na licu naslikao masnice. Tamnoljubičaste, žutozelene, gotovo crne. Sve će one u vas gledati pogledom krave koja kuži da će za koji tren biti ubijena, smrznuta, pa po našim marketima u komadima prekrivena folijom prodavana idućih deset godina.

Dok smo živjeli u Jugoslaviji ubojstvo žene bila je Vijest. Mužjaci bi tisuću puta prije promislili nego što bi na svoju ženu ili curu potegnuli nož ili je upucali. Kad bi se ipak tako nešto dogodilo zločinac je znao da mu se dobro ne piše. Tada su mužjaci između dugogodišnje robije u nekoj od jugoslavenskih ledenih pećina zaštićenih od svijeta bodljikavom žicom i držanja noža u ladici kućnog ormarića birali ovo drugo.

Žena je žena čim se rodi. I tata i mama, kad dobiju curicu, pokazuju nadnaravno oduševljenje. Baš smo željeli curicu, baš smo željeli curicu, ma baš smo željeli curicu. Kad je prvo sin oduševljenje je toliko da se to skriva i još se govori kako se željelo curicu. Roditeljima ne treba zamjeriti. Svijet u kome živimo svijet je muškaraca. Za njih je žena mesnata lutka za napuhavanje, kruška za treniranje udaraca rukom i nogom, sluškinja, tješiteljica kad im je teško, odbačena krpa kad im dobro krene.

Ponekad pročitam blog “Dnevnik gradske cure” autorice Andrassy. Danas me Andrea uznemirila. “Muškarci više ne poštuju žene.” Njena teza. To se najbolje vidi po porukama koje dečki šalju curama. Jedna od njih glasi:“E, neka penetracija za čuku?” Prevedeno na jezik nas prastarih:“Ej, oš se sa mnom pojebat za sat vremena?”

Čemu služe muškarci? Ima milijun odgovora. Da nema njih ne bismo tupo buljile u mobitel i i pitale se, da li još uvijek važi ona prastara, na njemu je da trči, na meni da se spotaknem? Neću nazvati prva, neću nazvati prva, neću nazvati prva… Pa onda nazovemo.