Hrvatska

Kolona koja će slaviti zločin

U srijedu će kroz Vukovar proći kolona koja će obilježiti najveću veleizdaju u povijesti Hrvatske. Gospodo! Čujte kako je govorio Siniša Glavašević! Još uvijek imate vremena odustati. Prljavi čin koji se iz godine u godinu ponavlja bahati je izraz prezira prema Siniši Glavaševiću, njegovim suborcima, civilnim žrtvama, gradu Vukovaru i građanima Hrvatske koji vole istinu i svoju zemlju.

Fotografija: https://commons.wikimedia.org/wiki/User:Pudelek

https://www.youtube.com/watch?v=3e9zHmuUJ8I&feature=youtu.be

Telefoni mi zvone čitavo jutro. Stižu mi mailovi i poruke. Čitala sam ih do podna. Ležala sam u krevetu, na noćnom ormariću kava. Pokraj nje brdo čokoladnih bombona. Volim muža.  Da mi je netko rekao, kad sam imala dvadeset, da ću na pragu osamdesete…

Kad sam imala dvadeset bila sam opsjednuta muškarcima, ispitima i lovom na lovu. Ni u jednom od tih lovova nisam bila dobar lovac. Honorarno sam radila kao učiteljica, mnogo posla ni za što, svi su moji mužjaci bili kreteni, doduše moj je jedini kriterij kod izbora bio visina i duljina. U pravilu je duljina bila neupravno proporcionalna s visinom.  To otkriješ tek kad otkopča hlače, a onda je kasno. U moje vrijeme cure su bile pristojne, sve smo vlasnike onih centimetara uvjeravale da ne vidimo ono što smo vidjele. Tek pedeset godina kasnije su ženska naučna istraživanja pokazala da je duljina bitna. Ispiti su mi bili noćna mora jer me studij nije zanimao. Ni moj ni oni drugi.

Čitam reportaže iz hrvatskih bolnica. Patnje medicinskih sestara i liječnika koji se bave bolesnima od korone su nadnaravne. Navuci skafander, skini ga, znoji se, tresi se, radi u smjenama koje traju dovijeka, odjebi privatni život, gledaj ljude na samrti koji moraju umirati bez ikog „svog“ u blizini boreći se za posljednji dah. Koliko je to strašno!

Imam iskustva sa smrću kao što ga imaju svi stari ljudi. Umrli su mi roditelji, prijatelji, sestra. Neke sam smrti gledala iz prvog reda. Sjećam se kako mi je umirala sestra. U svakoj ruci jedna cijev, kisik joj je šištao u nos, gušila se, rekla mi je da se osjeća kao da je stalno pod vodom, nikako da ispliva. Otrčala sam do liječnika i zatražila pomoć. „Ona se davi, raširite joj nekim lijekom pluća.“ Doktor me pogledao: “Gospođo, ona više nema pluća.“ Umrla je bez „svojih“ u blizini.

Svi su oko mene usrani. Peru ruke tri puta prije jela, jednom za vrijeme, a nakon svake nužde bar pola sata iznad bidea trljaju međunožje, pa onda opet operu ruke. Jasno mi je, ne morate vikati na mene, zašto ste nervozni, ne sjede baš svi Hrvati i Hrvatice satima na bideu, mnogi ga nemaju. Govorim o onima koji ga imaju.

I ja ga imam. Služi mi za pranje nogu prije spavanja, neka ovo ostane među nama, jedina sam u Hrvatskoj koja se ne tušira svaki dan. Dobro, dobro, ima i onih koji nemaju kupatilo, govorim vama koji ga imate. Ne tuširam se devet puta dnevno i ne perem ruke tristo puta dnevno jer sam negdje pročitala da ljudskom tijelu treba koža.

Danas nikome nije lako. Na ekranima kukaju prestravljeni političari. Teroristi ih žele pobiti. Od jučer se voze u blindiranim kamionima, na Markov trg stižu tenkovi, bodljikavu žicu oplemenit će strujom. Naručene su i pancirke. To ima i dobru i lošu stranu. Dobra je što će naši političari biti imuni na metke, loša je što će mnogobrojni modni mačci i poneka modna mačka ostati bez posla. Kako komentirati odjeću životno najugroženijih Hrvata i Hrvatica? Ni jedno odijelo, ni jedna haljina neće „padati“ u skladu sa svjetskim trendovima. Mnoge će političke sise ostati skrivene iza željezne zavjese ☹ Žalim ih, ali nekako sam hladna na tu temu.

Užasnuta sam Hrvatskom.  Djeca šeću s kalašnjikovima i pištoljima i ubijaju koga stignu. Političari ne osjećaju nikakvu potrebu da naš život stave u normalne okvire jer su svi odreda kriminalci.

Lopuže trideset godina, bez obzira na predznak, pljačkaju. Korumpirani suci i sutkinje im ljestve drže. Ne postoji osoba na našoj političkoj sceni kojoj bi čovjek bez ograde mogao vjerovati. U Saboru sjede napuhane papige i ubiru ogromnu lovu za ogroman nerad. U Vladi je isto. Što reći o policiji koja bi nas morala štititi od poludjele djece? Hrvatski policajci, sad nam je to svima jasno, drže glavu u torbi da bi za plaću od pet tisuća kuna zaštitili guzicu onima koji drkaju na Markovom trgu.

Pišem tekst koga sam davno napisala. Pred sto godina jednoj je našoj političarki kolega političar rekao da nije za mudraca nego za madraca. Sve se hrvatsko feminističko diglo na noge jer je divljak uvrijedio ženu, a žena je u percepciji hrvatskih feministica i ponekog feministe krhko biće koje treba štititi svagdje i na svakom mjestu.

Teško mi je bilo onda, teško mi je i danas, objasniti tezu koju držim notornom. Kako se može nešto, političari nemaju spol, uvrijediti na bilo što što im kaže drugo nešto?  U najnovijoj priči predsjednik Milanović  obrušio se na dvije političarke. Te su gospođe, imena su nebitna, iskoristile svoju legitimnu potrebu da budu fotkane. Naši političari, osim kad kradu, drugo i ne rade. Političarke su stavile ploču „Ured predsjednika“ na zid zgrade u kojoj su se hrvatski kriminalci velikog kalibra sastajali za vrijeme korone. Lisice, nisu na zid stavile ploču „Vlada“ jer su znale da Plenki ne bi popizdio za razliku od Zokija koji nasrće na svaku provokaciju poput vepra na ovlaženu krmaču.

Već neko vrijeme muči me tema o kojoj ću pisati. Julijana Matanović, ugledna hrvatska književnica, profesorica, blogerica, ulijeva mi strahopoštovanje od prvoga dana kad sam se s njom „srela“ čitajući njezinu knjigu „Zašto sam vam lagala“. Knjigu sam pročitala jedno sto puta. Dirljiva priča koja ti uđe u srce i tamo ti ostane zauvijek.

Mnoge je knjige Julijana Matanović napisala, a meni je, eto, ta prirasla za srce. Julijana Matanović mi se kao lik iz tiskovina kojima je davala intervjue nije previše sviđala. Držala sam je „dražesnom“, „slatkom“, previše „toplom“, uvijek nasmiješenom i baš nikad spremnom da nekoga tko joj je učinio nepravdu, naslućivala sam da takvih ima, pošalje u kurac.

Neki od nas živimo u Hrvatskoj otkako je imaju, jedno trideset godina. Nakon svake afere koju provale mediji, „transkripte“ im pošalju „službe“, pomislimo, jebote, jebote, ovo je dno! Jebote, jebote, niže ne može!

Oni koji nama demokratski vladaju također misle, jebote, jebote, koji vam je kurac? Kako vam nije jasno, Hrvatska nema dno? Lijepa Naša je bezdan. Ej, glupani i glupače, vi ste izabrali glumce, uključili program,  gledajte.

Sve je meni jasno, pa ipak…U Vatikanu su lopine visokoobrazovani kardinali, najebavaju, kad ih Papa ćopi, zbog nekoliko stotina tisuća eura. Jedan vatikanski velečasnik je upravo odletio. Kod nas konobar u samo jednoj garaži drži milijun eura.

Provela sam deset prekrasnih, toplih, babljeljetovskih dana u Mošćeničkoj Dragi, mjestu moje mladosti. Tko u nju dođe prvi put siguran je da ribarsko mjestašce izgleda onako kako je izgledalo prije sto godina.

Kamena peškarija, riva, svjetionik, ribarski brodovi plutaju u lučici, prekrasne plaže na kojima ima kupača kao da korone nema. Hotel Marina star nekoliko desetaka godina zatvorio je svoja vrata, mještani kažu da ga je kupio neki „Šiptar“. Obišla sam ulicu moje mladosti koju smo tada zvali „klanac“. U njoj žive duše nema. Domoroci su svoje stanove i kuće, i ja, prodali. „Klanac“ je prljav jer bi stepenice trebali mesti vlasnici stanova. Sjećam se koliko sam puta ja, protiv svoje volje, mela „škalini“ koji su vodili od naše „kuće“ do ceste.