Neki među vama pojma nemate kako je nastala Hrvatska jer se tada ili niste rodili ili ste bili mali. Sve ću vam ispričati, na brzinu, da vas ne zamaram.
Hrvatska je nekad bila dio Jugoslavije, a onda su neki drugovi, bivši Titovi vojnici i njihova djeca, odlučili da će svatko od njih oteti sebi komad Jugoslavije i sebi napraviti igralište. Nije im na umu bila samo igra, htjeli su i nešto zaraditi.
Hrvatskoj se dogodio smak svijeta. Komad Hrvatske izbrisan je sa lica zemlje. Pod ledenom kišom stoje ljudi koji čekaju našu pomoć. Nemojmo se zavaravati mi koji imamo krov nad glavom i patnju gledamo na ekranu. Preživjela sirotinja koja je izgubila sve ni izdaleka ne dobiva onoliko pomoći koliko bi joj Hrvatska mogla i morala dati.
Nisu građani krivi. Svi mi koji smo toliko puta pomagali ljudima u nesreći isto smo se toliko puta uvjerili da je pomoć skrenula u džepove mnogobrojnih zločinaca. Čujemo da je Crveni križ organizacija kojoj žestoko ne smijemo vjerovati. Istina koju su mnogi od nas naslućivali bačena nam je ovih strašnih dana u lice. Ni Caritas nije bolje prošao. Kako pomoći?
Damir Boras je rektor, prevedeno na hrvatski, upravljač Zagrebačkog sveučilišta. Da se razumijemo, ja pojma nemam čime bi takvo nešto u normalnoj državi moglo rektorirati, ali tko mene pita? Taj Damir ima iza sebe bezbroj afera, jedna od perverznijih je frka oko dodjeljivanja počasnog doktorata Milanu Bandiću, jednom u nizu doživotnih suspektnih hrvatskih mafijaša.
„Osebujni“ Damir već godinama zagađuje hrvatski sveučilišni i medijski prostor i nitko mu ništa ne može. Nikad nećemo saznati je li to zbog toga što ga ljubi „počasni doktor“ ili se hrvatskim moćnicima u obrazovanju i kulturi živo jebe tko će u Zagrebu rektorirati.
Uskoro će Božić. Hrvatski katolici, skraćeno 99,9% građana Hrvatske, slavit će Isusovo rođenje. Siroti On. Mnogi će u hrvatske crkve pohrliti po svoj komad korone bez obzira na mjere, apele, preklinjanja i hrpe leševa koje u vrećama čekaju da ih se pobaca u rupe.
Sjećam se one strašne epidemije velikih boginja u Jugoslaviji davne 1972. godine. U mračnoj Dolini Suza tada je živio oko dvadeset i jedan milijun stanovnika. Vlasti su proglasile izvanredno stanje, karantena se uvela za sve. Srećom, postojalo je cjepivo. Stanovništvo je cijepljeno za dvadesetak dana.
Može li mi itko objasniti što odrasle muškarce tjera da na sebe navuku haljine pa onda čitav život posvete širenju mržnje protiv žena? Ima li išta normalno u muškarcu koji se zakune da će do smrti ostati nevin? Zabranjeno mu je čak i drkanje.
To je toliko nenormalno da se u društvo koje na to pristaje mogu uključiti samo pervertiti svih mogućih profila. O tome na što je Katolička crkva spremna šireći „mir i dobro“ snimljeni su mnogi filmovi, napisane knjige, objavljeni članci. Užasnuti gledatelji i čitatelji s gnušanjem skreću pogled sa ekrana, odbacuju knjige i plaču nad jadnim žrtvama.
Može li se u vrijeme korone reći da se ljudi dijele na osuđene na smrt i one druge ili je korona među nama izbrisala razlike? Nismo jednaki. Nije isto voziti bicikl i raznositi hranu od vrata do vrata, nije isto provoditi dane i noći u pretrpanim bolnicama i pokušati iz kandža smrti iščupati nekog jadnika ili biti moćnik na vlasti.
Oni gore imaju milijune eura na računima, nekoliko stanova, vila, nije njima problem održavati distancu. Imaju i svoje liječnike koji će, kad vide njihov broj na ekranu, uvijek dignuti slušalicu. Kad svi kreveti i svi respiratori u Hrvatskoj budu nedostižni nama i našima, na njih će, ako se ipak dogodi čudo pa se razbole, čekati slobodan krevet. Oni ne moraju plaćati test kad „nemaju simptome“, oni ne strahuju da će crknuti od gladi i korone onako kako će crkavati i krepati obrtnici, umirovljenici, umjetnici, nezaposleni, ovršeni, opljačkani.
Godinama pratim odnos hrvatskih mužjaka prema „javnim ženama“. Mizoginija im je uklesana u gene. Mi žene, bilo „javne“ ili „tajne“, koje imamo kćeri i unuke u velikom smo problemu. Moramo odgojiti ženu kojoj ćeš na sisi objasniti da će živjeti u muškom svijetu i da će joj žene biti najveći neprijatelj. Što sam sve ove godine pokušavala objasniti kćeri, što danas crtam unuci? Čuvaj se žena, one rijetko darove donose.
Ne mogu se s tim pomiriti. Boli me srce. Dokle, jebote? Kako vam, glupače, nije jasno da imamo zajedničkog neprijatelja i da samo udružene možemo biti jače?
O, hvala ti dragi Bože da sam dočekala i ovaj dan. Dva hrvatska muža usudila su se dignuti glas prosvjeda protiv odluka ovog našeg sirotog Stožera.
Evo priče. Stožer je zbog korone zatvorio sve dvorane u kojima su mladi i stari vježbali jer im je netko davno rekao da zdrav duh stanuje samo u zdravom tijelu. Osobno sam pogođena. Moj jedanaestogodišnji Krešimir, zovemo ga Krešo, ima hrpu zlatnih i srebrnih medalja, atletikom se bavi otkako ga je mater sa sise skinula. I sad, preko noći, dijete mora čučati doma. Možda je čak, sačuvaj me, bože, prepušteno samome sebi, otkrilo kako uz pomoć do sad nevine ručice bludno griješiti?
Zatvorilo u Hrvatskoj kafiće, restorane, barove… zato što svijetom hara kuga 21.vijeka. Mrtvih na sve strane, bolnice krcate, šatori se dižu, nema liječnika, nema sestara, nema lijekova. Vlada, Stožer ili pitaj boga tko odlučio je da bi neke ovce trebalo stjerati u tor.
Ugostitelji i ostali zaključani digli su se na zadnje noge i krenuli, tako tipično hrvatski, paliti lampaše na Trgu bana Jelačića i prijetiti(kome), da će krenuti dijeliti otkaze. Oni će propasti, tisuće će ljudi ostati bez posla, Hrvatskom će zavladati glad, bijeda, kriminal…
Poznati hrvatski pisac Pero Kvesić, tko ne zna tko je neka ga gugla, piše jedno sto godina. U „životnom intervjuu“ za Večernjak rekao je da je Hrvatska „nakaradna zemlja“.
Večernjak je definitivno najbolji hrvatski dnevnik pa je intervju Pere K. odjeknuo. Javili su se profesionalni Hrvati i profesionalni katolici i napali sirotog Peru K. Po njima, Pero K. sere, Hrvatska nije „nakaradna“. Dapače, demokratska smo zemlja u kojoj Pero K. slobodno smije govoriti laži i pizdarije. Da je Pero K. tako nešto rekao „u onoj zemlji“, najeb'o bi, osudili bi ga na dugogodišnju robiju. Demokratska, europska zemlja dozvoljava ološu da sere po svojoj domovini.
