Hrvati

Krenuli smo prema Orebiću. Tamo sam s Bivšim provela najljepše dane u životu. Novome i meni trebao je odmor. Novinari su puni zlobe. Stara žena nema pravo držati za ruku mladog muškarca jer sve na njoj visi? Starim muškarcima su međunožja ravna poput autoputa Zagreb – Beograd. Koga briga.

Još kad u borbu za ženska pravu krenu „feministice“. Jedna od najvećih rekla je za poznatu izreku  „Nema džabe ni u stare babe“ da je „seksistička“. Može li tuplje? Nekad su se slavile stare babe, one nisu davale džabe. Živimo u perverznom dobu u kome je nezamislivo da bilo tko išta od stare babe traži, o naplati da se ne govori. Zašto ugledne feministice ne razumiju kurca tebe?

Novi je otišao u Opatiju igrati tenis. Poljubili smo se. Njegova fenomenalna guzica krenula je prema garaži. Kad mi je zatrubio, sa sebe sam oderala pušap. Za koji kurac žene od jedanaeste moraju nositi grudnjak? Starice u devedesetoj imaju u ormaru grudnjak „za doktoru“ i „grudnjak za u grob“. Mi i stare i mrtve moramo biti „seksi“? Preciznije, mi ni stare ni mrtve ne smijemo biti opuštene? Naša je normalnost žicom okovana.

Izašli smo iz opatijskog parka i uputili se prema kavani Kontinetal. Sišla sam niz stepenice, crnu vjenčanicu pridržavala mi je kuma Hela. Htjela sam se presvući za bračno putovanje. Konobarica nam je, nakon što smo naručili kave i vodu, rekla da je šifra za WC 3030# Ako vam zatreba, jako, jako je uredno. Uz Helinu pomoć jedva sam sa sebe skinula haljinu i uski bodi u kome sam se osjećala kao kit u tajicama. Oslobodila sam se, navukla crnu majicu i crne lanene hlače.

Udavače su ovih dana došle na svoje. Iza njih je krvava borba za pravo da u nekom parku ili stanciji  kažu DA u nazočnosti stotinu ili više svečano odjevenih ljudi. Zahvaljujući odlasku korone na, vjerojatno, kraću pauzu, horde žena bez poželjnog statusa hrle prema buticima, frizerima, šminkerima i prodavaonicama cipela da bi se opremile za „najljepši dan u životu svake žene“.

Koliko sva ta frka uopće ima smisla u dvadeset i prvom vijeku kad ljubavi najčešće traju jednu noć, a ženama koje razbijaju glavu u kakvu vjenčanicu uvući dijetom izmučeno tijelo udaja ne znači uvijek i rješavanje financijskih problema?

Danas je Dan državnosti. U kakvoj zemlji živimo? Moja je prijateljica od privatnog poduzetnika kupila stan, otac joj je prodao očevinu, ostala je i bez stana i bez love. Ovih dana Država od nje traži da plati sudske troškove, oko petnaest tisuća eura. Izgubila je rat sa razbojnikom koji hoda Korzom slobodan poput ptice i prevarenima, nije ona jedina, šalje jasnu poruku, jebite se!

Živimo u zemlji u kojoj je potpuno normalno da sin nekog tajkuna na zebri ubije dijete ili djecu siromašnih roditelja i bude oslobođen jer je iz „dobre porodice“. Korumpirani suci i sutkinje s vremena na vrijeme svrate na televiziju pa nam poručuju kako građani vezano za naše pravosuđe imaju lošu „percepciju“, nema korumpiranih među sucima i sutkinjama.

Pročitala sam knjigu Vanesse Springora „Pristanak“. Autorica je rođena 1972. godine, urednica je, spisateljica, redateljica, studirala je književnost na Sorboni. Direktorica je izdavačke kuće Julliard. „Pristanak“ je njezina prva knjiga,  izdavač Oceanmore.

Ukratko: četrnaestogodišnja Vanessa postaje ljubavnica poznatog francuskog pisca Gabriela Matzneffa. On je francuska književna zvijezda, dobitnik mnogih nagrada.  U svakoj knjizi opisuje svoja silovanja maloljetnica. Uvijek su prikazana kao ljubavne priče.

Čitava francuska „intelektualna elita“ slavila je njegov „talent“. Manifestom koji je potpisala i Simone de Beauvoir poručili su javnosti da je ono što se dešavalo između perverznog starca i djevojčica „ljubav“.

Grupa divljaka je u Borovu Selu u pratnji policije urlala : “Ubi, ubi Srbina!“.  Navodno „navijači“. Narušavali su javni red i mir. Normalnima je jasno da je to bilo kazneno djelo „javnog poticanja na nasilje i mržnju“. Za takvo nedjelo predviđena je kazna do tri godine zatvora, za organizatore do pet.

U Hrvatskoj se ništa ne odvija spontano. Dečki nemaju kune u džepu. Za pivu i sendvič urlat će što god naručiteljima padne na pamet. Tko su naručitelji nećemo saznati.

U Hrvatskoj gladuje 300 tisuća djece. To ne uzbuđuje one koje smo izabrali da ne bude tako. Građani Hrvatske mire se sa činjenicom da je propast njihova sudbina.

Ovih je dana čitava Hrvatska na nogama jer je jedna „majka“ umlatila svoju djevojčicu. U zemlji u kojoj gladuje 300 tisuća djece gladuju i njihovi roditelji. Glad čovjeku muti razum. Nemaš kuću, nemaš posao, nemaš kruh ni za sebe ni za dijete, a gladno dijete plače jer ne zna da plač ne pomaže. Roditeljima ili „roditeljima“ pada mrak na oči. Treba ugasiti plač. Bacanjem preko balkona, utapanjem u plićaku, udaranjem po maloj glavi. Kad plač zamre na medijsku scenu stupaju „sutkinje“ koje ništa ne znaju o temi, ali one su „majke“, a majka je ekspert i za ubijenu djecu, zato jer je majka.

Nisam vjernica, ali ipak ne mogu pobjeći od Uskrsa. U svakom dućanu, ulazim u njih opušteno jer sam se cijepila, na mene vrebaju šareni zečevi i brda jaja. Nemam ništa ni protiv zečića, ni protiv jaja, čokolada je otkako znam za sebe moja jedina, prava strast. Problem su mi asocijacije.

Kad vidim zeca sjetim se nekih svojih ljubavnika. Svršavali su brzo i neučinkovito. Nije ih bilo mnogo i nisu trajali dugo. Kad vidim jaja padne mi na pamet francuska salata, pa se sjetim majoneze, ona me podsjeti na spermu, sperma na uskršnju spermu, ona na popove,  popovi na silovanje djece i zabranu abortusa, zabrana abortusa na mužjake, mužjaci na gadove od kojih su neki, posebno oni u mantijama, sebi dali u zadatak da svoje glavurde prečesto zabijaju u žensko međunožje, pa onda donesu neki zakon. A ova me rečenica podsjetila na Krležu.

Goran Gerovac, kolumnist Večernjeg lista, moj je najdraži kolumnist. Duhovit, ciničan, obrazovan. Subotom iz Večernjaka najprije izvučem njegovu kolumnu. Učinila sam to i danas. Znam koliko je teško svaki tjedan ubosti temu koja već nije izbodena, razvezati tezu koja je samo tvoja. Ne mogu reći da me danas iznenadio ili, ne daj bože, razočarao. Dapače, uvijek me raznježi kad naletim na neko muško koje misli da su sve žene žrtve.

Ali… Oni na nekoj od televizija rekli bi, evo priče. U Zagrebu živi građanka N.P. koja se družila sa Milanom Bandićem. Nisu se skrivali, nitko ih nigdje nije vidio noći o ponoći. Građanka N.P. i gradonačelnik Zagreba opušteno su obilazili dućane sa krznima i zlatom. Građanku N. P. novinari su pitali što je tamo radila, građanka N.P. je odgovorila da skupa sa gradonačelnikom daje podršku zagrebačkim „malim poduzetnicima“.