Dečki misle da su oni kurac. Zašto dečki od sedam do sto i sedam misle da su kurac? Zato jer se njihova mama veselo kikotala kad bi im beba uputila mlaz u lice koncentrirano nad posranom riticom? „Ma vidi ti njega, kad odrasteš, moć' ćeš šmrkom gasiti požar.“ Naučna istraživanja dokazala su, dečkić od šest mjeseci prepoznaje majčin glas, nju najviše voli i najviše će je voljeti dok bude živ, njezina riječ njemu je zapovijed. Samo je jedna mama.
U posljednje vrijeme stalno čitam o silovanim ženama i paklu kroz koga prolaze i iz koga nikad nisu izašle.
Zašto je silovanje doživotna trauma? Sve silovane žene znaju odgovor na to, ali sve mi smo silovane, a ja odgovor na to ne znam. Zato jer sam neobrazovana? Ili sam bešćutna? Mrzim sebe? Ne mogu izaći iz doživotne traume pa vidjeti istinu?
Ljudski doživljaj definira društvo. Društvo „zna“ što je trauma, društvo „zna“ da je silovanje neizlječiva bol jer ono „ubija i dušu i tijelo“. Da li ženska duša zaista čuči u pički? Kad u žensko gnijezdo u kome čuči duša prodre stranac, on je istovremeno bomba koja razara i tijelo i dušu? Ono što je razoreno nikad se više neće spojiti, u maloj rupi dogodio se smak ženskog svijeta.
Umro Milan Bandić. Očekivano, lešinar(i), „novinari“ koji su od njega dobivali tisuće kuna, krenuli su čerečiti mrtvo tijelo. Gadljivo, odvratno, gnjusno, očekivano.
Tko je bio Milan Bandić? Bandić je bio političar, dakle, član mafije. Bit ću precizna. Član esdepeovske, hadezeovske i crkvene mafije. Kako je čovjeku koji je došao iz sela bogu iza nogu uspjelo postati gradonačelnikom Zagreba, glavnog grada jedne zemlje? Cinici će reći, kakav grad takav gradonačelnik, kakva zemlja, takav političar. I bit će u pravu.
Plenkoviću, ajde, ako imaš malo mozga, ajde, ako imaju malo mozga tvoji savjetnici, spusti loptu na zemlju. O čemu se radi u ovom tvom odvratnom ratu sa vlasnikom kafića iz Rijeke koji je poručio da u njegovom kafiću hadezeovci nisu dobrodošli. Nema ljudi oko tebe koji kuže? Ja ću ti objasniti.
Vlasnik riječkog kafića moj je brat po tuzi, bijesu, nemoći, nesreći, depresiji, očaju. Plenkoviću, reći ću ti nešto o Hrvatskoj, širi dalje.
Najnovija britanska naučna istraživanja pokazala su da majke koje imaju sinove i kćeri više vole sinove. Prema njima su „mekše“, njihovi su grijesi „nestašluci“, a kćeri su „zle“. Koja glupost. Imam sina i kćer, jednako ih volim iako je moja kći, čudno stvorenje s kojim nikako da izađem na kraj, uvjerena da više volim njenog brata.
Kad sam bila prvi put trudna osjećala sam da ću roditi sina jer mi je druga opcija bila nevjerojatna. Sjećam se kao da je jučer bilo. Prvi sam put u ruke primila Ljubav Majčinu. Osjetila sam da smisao mog života nikad ne bih smjela ispustiti iz ruku. Nitko mu se nije smio približiti. On je moj, moj, moj, moj i samo moj. Imao je šest mjeseci. Ošišala sam ga na četkicu. Željela sam da mi na smrtnom času u nosu lebdi miris njegove kosice. To bih i danas željela da nije ćelav.
Svi već znate, ali nekako moram početi. Danas sam gostovala na televiziji N1 u Zagrebu kod novinarke Ive Puljić-Šego. Da mi je netko rekao da ću postati brejkingnjuz zato jer sam o trenutačnom predsjedniku Hrvatske rekla ono što o njemu godinama pišem, pomislila bih da je lud.
Nikad mi nije palo na pamet da bi bilo koji tekst mogao do njega stići. Čovjek je bio premijer, danas je predsjednik, moraš kao autorica koja je prisutna samo na svom blogu biti zaista bolesno opsjednuta svojom veličinom pa pomisliti da će se na neki tvoj komentar osvrnuti Predsjednik osobno, pa bio on i Milanović.
Naš Zoki, „predsjednik s karakterom“, opet je uzburkao hrvatsku javnost. Bila sam sigurna da nakon dosadašnjih nastupa ne može više i ne može dalje. Prevarila sam se. Takvi čovjeka uvijek iznenade. Može Zoki bolje, uvijek Zoki može bolje, još nije doživio orgazam.
Pa ipak…On misli da Udruga B.a.B.e. ima „glupo i neduhovito“ ime. ?! Čovjek je iz Dalmatinske zagore, iz Sinja? Nije moguće da je Dalmozagorac zaboravio da „baba“ u Sinju i ostaloj Zagori znači baka? Zaboravio je da mu je „baba“ pekla palačinke, pričala mu priče, grlila ga, ljubila, voljela onako kako to samo mogu bake, none i sinjske babe?
Dragi prijatelji iz Srbije!
Priznajem, nije mi bilo na kraj pameti da će moj odlazak u Beograd na cijepljenje izazvati toliku frku. Da sam znala…Sinoć sam telefonom dala kratki intervju za N1. Nisam čula što je novinarka pustila od onoga što sam rekla.
Zaboravila sam razgovor, kad…Od jutra mi stižu stotine mailova iz Srbije i čitavog svijeta. Moji dragi čitatelji pišu mi kako oni znaju da nisam otišla u Srbiju nikome ukrasti ni cjepivo ni život. Trebalo mi je vremena da shvatim da sam na srpskim mrežama proglašena strankinjom koja je došla u zemlju Srbiju uzeti ono što joj ne pripada ni po Bogu ni po zakonu.
Zaključana sam već mjesecima, ovo malo dana što mi je preostalo trošila sam na čekanje cjepiva. Unuka ne smijem poljubiti ni preko maske. Čekala sam, čekala i čekala.
Nazvala je naša beogradska prijateljica Tanja. Rekla mi je da ja kao „umetnica“ kojoj se igra predstava u Beogradu i autorica mnogih knjiga objavljenih u Srbiji imam pravo na cjepivo protiv korone. „Kad dolazite?“ Luđi prijedlog u životu nisam čula. Ipak, zahvalila sam Tanji kao da je žena normalna.
Umrla je Mira Furlan. Teško da je netko mogao pomisliti da će toliko lijepih riječi biti ispisano u spomen na „jednu od najvećih jugoslavenskih glumica“. Nisam poznavala Miru Furlan što nikako ne znači da se ne mogu opušteno pridružiti hordi ožalošćenih koji su joj ovih dana preko portala pisali srcedrapateljna pisma, ispričavali joj se iako bi uvijek naglasili da oni nisu bili „krivi“, ali, eto…
Tko je kriv što je Mira Furlan morala pobjeći devedeset i prve? Kakvo glupo pitanje. Kriva je „devedeset i prva“. Danas se sve toliko promijenilo, na bolje, naravno, zato su se pokojnici, preko delegata, ispričali i „Zagreb“ i „Hrvatska“. Žena koja je „one devedeset i prve“ jedva sačuvala živu glavu, ovih dana „odozgo“ može uživati u svijećama, lampionima, crvenim karanfilima i drugim maštovitim znakovima „hrvatskoga“ očaja koji srca naša zbog „velikog gubitka“ lomi.
