Srbija

Ovih dana često padam u provaliju. Hrvatska je jedina zemlja u kojoj već jako dugo živim. Da budem jasna, stara sam, teško bolesna, ali se ne bojim smrti.

Ej, betmeni!

Plenkoviću!

Čitam kako je pedesetak u crno obučenih splitskih divljaka napalo nekolicinu dobronamjernih staraca i djece koji su došli iz Novog Sada s namjerom da plešu i pjevaju u Splitu.

Mislim da nema čovjeka u Hrvatskoj koji ne zna što se dešava srpskim studentima. Strašna je njihova borba, divim im se, imaju od starta moju jadnu podršku.

Otišao je Bora Čorba. “Ne možeš pisati o Bori”, rekao mi je muž, “nisi ga poznavala.”

Građani Hrvatske znaju sve o hrvatskom pravosuđu. Uglavnom nam se gadi kad u nama ne budi užas. Pravda je kod nas spora ali nedostižna. Zločinci, bilo ratni ili mirnodopski, u Lijepoj Našoj osjećaju se zaštićeno od bure, kiše, snijega, vjetra i pravde. Drži ih se k’o malo vode na dlanu. Oni su već trideset godina naše najveće blago.

Kad smo živjeli u Jugoslaviji rijetko ali ipak do nas običnih stigla bi poneka istinita vijest. Onda bismo slavodobitno rekli, ne možeš zaustaviti Reuters. Reuters je firma koja je nekad na svim mogućim jezicima širila istinu.

Građani Srbije su užasnuti. Kako objasniti jezivi zločin? Što se dešavalo u glavi dječaka Koste dok je ubijao svoje kolege? TKO JE KRIV?

Danas građani Srbije više ne mogu pratiti program N1 i Nove TV. Kad netko u Srbiji poželi pogledati što će mu javiti ove dvije televizije vidi zamračeni ekran i na njemu tekst “Mrak u Srbiji bez slobodnih medija”.

Koka iz Ljubljane poslala mi forvardušu. Rekao je jednom Đorđe Balašević: „Život? To ti je ono na grobu, pa kad piše godina rođenja i godina smrti. E, ona crtica između, to je život…“

Većina ljudi je zla. Obuzeti smo strastvenom mržnjom. Mržnja truje. Zato s  vremena na vrijeme osjetimo potrebu da sa sebe skinemo prljavu kožu, da udahnemo čist zrak, da dahnemo u nekoga ljubav. S vremena na vrijeme.

Mi građani Zemlje Koje Više Nema znali smo da ćemo s vremena na vrijeme moći otići na mjesto gdje ćemo za minut, deset minuta, sat, dva ili pet, postati, ako ne dobri, onda sigurno bolji ljudi. To je mjesto uvijek bilo koncert Đorđa Balaševića.