Nasilje

Krenula je sezona ruža. U Zagrebu klečavci mole za čednost žena.

Sjećam se Jugoslavije. Za one koji su je zaboravili ili nisu u njoj živjeli…

Ovih dana često padam u provaliju. Hrvatska je jedina zemlja u kojoj već jako dugo živim. Da budem jasna, stara sam, teško bolesna, ali se ne bojim smrti.

Ej, betmeni!

Plenkoviću!

Čitam kako je pedesetak u crno obučenih splitskih divljaka napalo nekolicinu dobronamjernih staraca i djece koji su došli iz Novog Sada s namjerom da plešu i pjevaju u Splitu.

Četrdesetak godina odlazila sam u Benkovac. Tamo su živjeli roditelji moga muža.

Čitav svijet je vidio kako žena Macronu odvaljuje šamar u Vijetnamu. To je isti čas postala svjetska brejkingnjuz ali kao čista sprdačina.

U, jebote! Kadgod pomislim da me u ovom sranju od zemlje ništa ne može iznenaditi pročitam kako je gradonačelnik Zagreba Tomašević u sklopu akcije “Milijarda ustaje protiv nasilja nad ženama” posadio četiri stabla u parku Bundek, gdje je već posađeno 400 stabala koja simboliziraju jednako toliko ubijenih žena u Hrvatskoj u posljednjih 20 godina.

U Vukovaru su građani održali prosvjed da bi skrenuli pažnju hrvatske javnosti na zločin koji se dogodio u njihovom gradu. Grupa huligana među kojima su bili i Zločesti Plavi Dečki poznatiji kao skupina BBB napala je grupu srednjoškolaca, neke gotovo na smrt prebila, druge izubijala.

Živimo u vremenu, konačno, kad je nasilje nad ženama postala tema. Doduše, kad o toj temi gledamo kako na ekranu govore nenadahnuti teve voditelji i kojekakve borkinje za ženska prava do nas baš ništa ne dopire. Zijeva nam se, prebacimo se na Netflix.