Moji prijatelji i ja, sve ljudi oko pedeset ili šezdeset plus imamo dojam da je pred nama još jako malo pravog života. Zato putujemo na sve strane svijeta, uglavnom nemamo love pa prodajemo rodne kuće ili peglamo kartice. Vi koji sve dane fašizma, antifašizma, sva tijelova i dane državnosti morate provoditi doma pojma nemate kako je krasno izaći iz ove zemlje.
Znam da moji vršnjaci i ja nikad ne bismo smjeli upotrijebiti frazu “u moje vrijeme” jer će se onaj s druge strane stola, ako je mlađi od nas, a svi su mlađi od nas, isti čas isključiti. Ipak ne mogu odoljeti jer svakodnevno gledam mlade očeve kojih “u moje vrijeme” nije bilo.
Muž me vara. Dvadeset sam godina u braku. Seks… Sve znam napamet. Milovanje guzice svake treće srijede u mjesecu oko 18.00, u 18.10 mi smo svoje odstenjali. On ostaje u krevetu do Dnevnika, ja ustajem ranije jer moram uvaliti suđe u mašinu.
Pa ipak… Ne želim ostati sama, imam pedeset godina. Treneri lažu, pilates ništa ne diže. Moj muž drži mobitel u torbi, torbu u radnoj sobi na katu. Svako popodne dok spava, on je Dalmatinac, čitam sve poruke i provjeravam nepoznate brojeve. Zato, kad mi je pred pola sata ozbiljnim glasom rekao: “Popričat ćemo večeras” pa izašao iz kuće umjesto da je ušao u krevet, zazeblo me oko srca.
Spadam među onih devet milijardi ljudi koji su uživo gledali prijenos Vjenčanja. Nekoliko sam sati pratila drugi program Hrvatske teve i slušala Elizabetu Gojan i dvoje nepoznatih ljudi.
Siroče sam. Oca mi je bog uzeo u osamdeset i devetoj, u bolnici. Tamo je bio petnaestak minuta.
Majka je imala manje sreće. Umrla je u najstrašnijim mukama u jednom od najskupljih staračkih domova u Hrvatskoj. Bila je jedva pokretna, preživjela je moždani udar. Stalno se žalila na strašne bolove. Liječnik u domu proglasio ju je depresivnom i propisao joj prozac. To smo posebno platili.
Kinezi, kad nekoga žele prokleti, kažu, dabogda živio u uzbudljivoj zemlji. Što je Hrvatska učinila Kinezima?
Sinoć sam na teveu čula da još nitko od njih nije u Hrvatskoj umro, to je rekla gospođa koja na Mirogoju prodaje cvijeće. Po jednoj teoriji to je zato jer u Hrvatskoj žive samo mladi Kinezi, po drugoj stoga što odlaze umrijeti u Kinu. Po trećoj, to je talijanska teza, Kinezi u Evropi nikad službeno ne umru, kad neslužbeno umru onda se njihovi leševi zalede, slažu u kontejnere pa šalju doma a umjesto njih u Evropu dolaze friški Kinezi koji dobiju papire pokojnih. Bar tako piše u slavnoj knjizi Gomora.
Moji srednjoškolski dani bili su najčišći horor. Profesor iz fizike, totalno zbunjen, stalno okrenut prema ploči, mrmljao je i pisao formule koje je razumio on i jedan genijalac njemu sličan. Povremeno se znao baciti preko balkona, nitko ne zna koliko se puta pokušao ubiti, svaki put bi se nakon oporavka vraćao u razred još očajniji i bolesniji. U školi je radio do mirovine.
Ovih je dana u jednom hrvatskom dnevniku osvanuo tekst o knjizi memoara kineske profesorice na Yaleu Amy Chua “Zašto su kineske majke superiorne?”. Amy Chua koja je kao dijete sa roditeljima imigrirala u SAD objašnjava neuspješnim zapadnjakinjama kako bi trebalo odgajati djecu da bi ona postala uspješna kao Kinezi.
Hrvatska je u svojoj dvadesetogodišnjoj povijesti imala sjajnih trenutaka. Posjetio nas je papa, pod vodstvom Ćire Blaževića bili smo treći na svijetu u nogometu, Janica Kostelić najbolja je svjetska skijašica svih vremena, Ivanišević je osvojio Wimbledon, sa Nikolom Pilićem osvojili smo Davis Cup, Blanka Vlašić je najbolja atletičarka na svijetu…I to bi bilo to.
Neki od nas svaki dan u sebe trpamo brdo lijekova a onda hodamo od liječnika do liječnika i tražimo onoga tko će nam skinuti bar tri od deset tableta koje gutamo. Liječnici su tvrda srca. Uvijek ti uvale još jedan lijek koji će ti pomoći da ne krepaš od onih sedam koje već piješ.
