Koliko je prošlo od rata? Mislim moga rata, ne rata moje mame. Dvadeset godina. A kao da je jučer bilo.
Jebeni Srbi su pred neki dan organizirali sačekušu negdje oko Novoga Sada pa krenuli sjekirama na “Hrvate” koji su se vraćali iz nama neprijateljske zemlje “Srbije”. Tamo se igraju nekakve utakmice.
Znam da je Hrvata iz godine u godinu sve manje. Neki tvrde da je to stoga što je trideset posto Hrvata sterilno a sterilni su, kako pokazuju najnovija istraživanja, zato jer nose bokserice. Da li je sponzor istraživanja proizvođač slip gaća u čitanim hrvatskim časopisima ne može se naći odgovor.
Čitam, u Belgiji je panika. Dogodilo se čudo u zemlji dosade i čokolade. Jedan je bolesnik, ne terorist, teroristi su u Afganistanu, Iranu, Iraku, Pakistanu…, odlučio na glavni trg u idiličnom Liegeu baciti nekoliko granata i kalašnjikovim ukokati jadnike koji su se u krivo vrijeme našli na krivom mjestu.
Danas je “Međunarodni dan za suzbijanje nasilja nad ženama”. Tako se službeno zove. Kako to neslužbeno izgleda znaju tisuće pretučenih žena koje uzalud u Hrvatskoj traže pravdu. Ove godine je tridesetak žena platilo glavom jer je Njemu juha bila prehladna ili prevruća ili mu je limenka piva bila daleko od dohvata ruke. A ova godina još traje.
Kad sam bila cura Tom Jones bio je legenda ali mi cure smo nekako manje bile lude za njegovim glasom, tada su mnogi pjevači dobro pjevali, a više za njim. U moje vrijeme dlake su bile na visokoj cijeni. Na glavi, na leđima, među nogama. Njegov tepih na prsima bacao nas je u orgazam.
Pred svake izbore na teve ekranima vidimo plave i ružičaste lutkice kako sjede u virtualnom saboru, ružičastih je uvijek manje nego bi ih trebalo biti a trebalo bi ih biti 40%. Zašto bi ružičastih lutkica trebalo biti 40% kad žene u Hrvatskoj čine natpolovičnu većinu stanovništa? Ima ih 51%.
Pred koju godinu, na Novoj sam TV izrekla rečenicu “Zašto je dim iznad Auschwitza vječni dim, a dim iznad Gaze pičkin dim?” Zbog te sam rečenice dobila otkaz, što je nebitno, bitno je (a žalosno) što se u međuvremenu ništa promijenilo nije. Osim što se protiv te nepravde dižu i ljudi u Izraelu, a to je za moju dušu velika stvar.
Splitska Udruga za umjetnost KVART stavila je na jumbo plakat moju rečenicu koja će se dimiti dovijeka. Nikad u životu nisam dobila ljepši rođendanski poklon zato ga želim podijeliti s vama. KVARTOVCIMA velika, velika, velika, ma, jumbo hvala!
Mi se žene u borbi za opstanak moramo snalaziti na tisuću načina. Ne možemo postati premijerke, predsjednice ustavnog suda, uvažene doktorice profesorice, glumice, odvjetnice, književnice, glasnogovornice, sekretarice uspješnih muškaraca, generalice, šefice bolničkih odjela ako…
Mi žene, preciznije ja žena, još jasnije, ja majka, mrzim rat. Svaki rat. Zato jer u njemu najviše ginu muškarci koji su nečiji sinovi i djeca koju su hranile neke majke. Mrzim muslimane ratnike, židove ratnike, Amere ratnike, Evropljane ratnike, Kineze ratnike… I ostale.
General Đuro Brodarac više nije ni general ni Đuro ni Brodarac. On je pokojnik a o pokojnicima treba govoriti ili sve najbolje ili šutjeti. Ja ću šutjeti o Brodarcu ali ne mogu šutjeti o Jutarnjem listu koji nije pokojnik iako bi to trebao biti. Morao bi crknuti na isti način na koji je crknula Murdochova tiskovina koja je prisluškivala ljude, brisala poruke u mobitelu mrtve djevojčice, otkrivala čitateljima gladnima zlobe i zloće najintimnije detalje iz života svojih žrtava.
