Žene, obitelj i odnosi

Ovaj tekst objavljen je 2006. godine u Nacionalu, a kasnije u knjizi “Kad je žena kurva/Kad je muškarac peder”.

Pred dvadeset i pet godina bila sam novinarka na Radio Rijeci. Lučki radnici, tada ih je bilo na tisuće, čuli su da će im kasniti plaća možda dan a možda i dva.

Trebala sam sa direktorom riječke Luke razgovarati na tu temu. Sačekao me na ulazu. Dok smo koračali prema upravnoj zgradi čula sam nepoznat zvuk.

Ubit će me moje mnogo mlađe prijateljice jer otkrivam tajnu nad tajnama. Žive s muževima koje ne vole i užasavaju se seksa s njima. Da li muževi njih vole nemaju pojma i nije ih briga.

Gledala sam otvaranje Olimpijade. Volim gledati pizdarije. To me opušta. Vijesti me bacaju u depru. Bilo je super kad je kraljica Bondu, Jamesu Bondu rekla, dobar večer, mister Bond, pa su onda krenuli prema helikopteru. Njeni su psi ostali na zemlji.

U moje vrijeme žene mojih godina bile su starice koje su u Mošćeničkoj Dragi sjedile ispod murve i užasnute gledale kako prelazim preko trga odjevena u tri krpice.

Žalila sam zlobne none i istovremeno na njih bila ljuta. Danju su me ogovarale, noću kroz prozor na moju ekipu praznile svoje noćne posude.

Znanci i prijateljica mi zamjeraju što jedina u društvu ne thinkam pink. Od takvih poput mene treba bježati. Depra je zarazna a sreća čuči iza svakog ugla. Smiješi se. Treba je samo zgrabiti za ružičastu guzicu.

Otkako znam za sebe čitam u ženskim listovima, danas na netu, kako se s Njim zbližiti, sačuvati Ga, spriječiti da brisne, omrznuti Mu ostale ženske…

Enca Tirelija profesora sa Pomorskog fakulteta u Rijeci, trenutno najžešćeg protivnika izgradnje Termoelektrane Plomin 3, znam bar dvadeset i pet godina.

U vrijeme kad je iz današnje perspektive Bog po zemlji hodao Tireli je bio direktor Plomina 2 u izgradnji a stotinjak nas Riječana i Istrijana bili smo ekipa koja se iz petnih žila trudila spriječiti izgradnju samo trenutno najvećeg zagađivača u Istri.

Otišla sam na proslavu mature iako ne volim susrete koji me podsjećaju na najodvratnije dane moga života. Latinski, matematika, fizika…Tijelo uronjeno u tekućinu tekućina istiskuje silom koja je jednaka težini…Čega?

Priznajem, teško se oporavljam. U ormaru nema njegovih stvari, nemam u što ubosti nos pa onda plakati. Da se ipak nađem sa “finim, pristojnim dečkom koji će me večeras čekati u Lanterni u osam?” Ivanine riječi.

Moram li odmah uskočiti u drugu vezu? “Moraš!”, urlikale su moje prijateljice. “Zove se Anton ali ga svi zovu Tony.” Ivanin glas zvonio je u mom tužnom uhu poput zvona na Trsatskoj crkvi. Tony? Tony kao Nobilo?