Žene, obitelj i odnosi

Kraj je školske godine. Unuk Krešo jučer mi je rekao da je njegova učiteljica “krava”. “Zlato, ne smiješ tako govoriti, učiteljica nije “krava” nego su velike vrućine, zato si dobio dvojku iz prirode.”

U Rijeci danas neki hodaju “za život” drugi za… Kao da je bitno zašto hodaju. Naglasak je da ljudi hodaju.

Danas je tema abortus. Da se ne lažemo, abortus je kost koja nam je bačena da se svrstamo u dvije grupe i “hodamo” stazama koje su nam označili. Trebamo nositi parole, držati u rukama balone, oko vrata dječicu.

Neki će vikati: “Život počinje začećem!” Drugi: “Neću teologiju u moju biologiju!” Policija će nekoliko komada prosvjednika koji se ne budu držali svoje crte strpati u marice, oni će na fejs staviti svoje uhićenje i biti heroji ulice jedno pola sata.

Mila Rončević, teško bolesna riječka djevojčica, ne zna da je Hrvatsku digla na noge. Svi želimo pomoći, svi smo dali ili ćemo dati koliko možemo da bi se skupila astronomska svota od gotovo tri milijuna dolara.

Šef Rebra, najveće bolnice u Hrvatskoj, Ante Ćorušić na Hrvatskoj je televiziji rekao da žene koje odlaze na abortus nisu pacijentice nego “klijentice”.

Žene se u Hrvatskoj zlostavljaju čitave godine, mlati ih se, siluje, ubija, ponižava na milijun načina. Osmi mart je ipak dan kada se građanke Hrvatske tuca na posebno maštovit način.

Ne pada mi na pamet citirati Premijera koji je nešto frfljao na temu žena u Hrvatskoj, gospođu Predsjednicu još manje. Oni su danas bili jednako tupi kao i u ostale dane.

Drage mame, dragi tate!

Imam unuče koje volim najviše na svijetu. Siroto moje u školi za ručak dobiva crve. Na stol mu je crve isporučilo hadezeovsko smeće koje je pobijedilo na natječaju. HDZ već desetljećima pobjeđuje u Hrvatskoj, kad ga sa trona zbaci SDP vidimo da se radi o istom sranju samo drugom pakovanju.

Ne, ne čudim se hrvatskim političarima, čudim se nama žrtvama. Zašto sjedimo doma pognute glave i šutimo čak i kad nam djecu hrane crvima?

Otac je na Pagu preko ograde balkona bacio svoje četvero djece. Portali vrište. Posebno je istaknuto, otac nije sa Paga, "došljak" je bacio djecu. Krenula je rasprava je li Virovitica u Međimurju ili Slavoniji. Zaboravila sam gdje je Virovitica jer je Hrvatska luda zemlja u svakom svom dijelu.

Ima nas oko četiri milijuna. Manji smo od mnogih svjetskih gradova. To stravu i užas čini još jezivijima.

Često me dobronamjerni ljudi koji vole moje pisanje zovu u goste. Pozivi mi stižu iz Hrvatske i Regiona. Ljudi žele da pred publikom čitam ulomke iz svojih knjiga, razgovaram sa svojim čitateljima, da skratim, žele se družiti sa mnom.

Uvijek prihvatim i najčešće bivam odbijena jer sam "skupa". Ja? Skupa? Ne mogu vjerovati. Koliki su moji troškovi prije nastupa? Koliki napor ulažem u svako ukazanje?

Često se sjetim moje none Tilde. Poginula su joj dva muža, izgubila je dijete, Nijemci su joj spalili kuću, partizani oteli zgarište, podigla je dvoje djece, čitav je život bila borkinja.

I u dobru i u zlu oslanjala se na sebe. Njezinu je majku, dok je pasla ovce na livadi u Lici, silovao vlastelin. Tužila ga je, dobila presudu u svoju korist, PRED STO I PEDESET GODINA, i rodila moju nonu. Tilda je u Senju postala sluškinja kad joj je bilo pet godina. Radila je čitav život. Nekoliko dana prije smrti peglala je pelene mome sinu.

On: “Ej, ne kužim, u Rijeci je pala jedna fasada, jebote, jedna fasada i mi se već sat i pol vozimo.” Ona: “Da.” Sjedim pokraj nje i gledam kroz prozor. On: “Kako ti je muž?” “U hospiciju je.” “Super, jebote. Trebaš mislit pozitivno i sve će biti super.” Ona: “Da.” On: “Ne mogu vjerovati, jebote, jedna fasada je pala i ovakav cirkus, a opet, kad malo bolje razmislim, Amerika može onim svojim bombama uništiti svijet nekoliko puta, jebote, a nisu mogli ugasiti požar u Kaliforniji. Nisu mogli ugasiti jedan jebeni požar, jebote.” Ona: “Da.”