Ivo Robić, za mlađe od sto, naš najpoznatiji pjevač svih vremena, bio je poznat i po hitu “Sedamnaest ti je godina tek”. Čovjek je to pjevao kad sam ja imala sedamnaest, dakle prije jedno pola stoljeća. Jedan od stihova pjesme glasi:" Čemu ti pocrveniš kad neki ti momak poklonit želi cvijet…"
Neka mi oproste svi koji me doživljavaju kao hrabru, ledenu kuju kojoj ništa nije sveto. Uzimam slobodan dan. Danas službeno ulazim u sedamdesetu. Zato mogu biti ono što možda jesam, a možda i nisam. Patetična, slinava, dirnuta, raznježena, stara gospođa koja ne može a da ne napiše kako joj je bilo u Beogradu na Sajmu.
Ja volim mačke. Zato sam rekla Tanji: “Ne idem s tobom u azil.” Tanja je uporna pa smo ipak otišle. Ima tri psa, imala bi ih više da ne živi s kim živi. Životinjama je nosila hranu, rekla mi je da ćemo dva psa “malo prošetati”. “Samo ti šetaj”, rekla sam, “bez mene.” Kiša je padala, gacale smo kroz blato, mogla sam biti doma i gledati Pepicu kako mi pokazuje blještavo bijeli trbuh.
Prijatelj mi je očajan. Majka mu ima preko devedeset, on se o njoj, teško pokretnoj i povremeno dementnoj, ne može brinuti jer je i sam bolestan. Morao je prelomiti. Majku je smjestio u dom. Cijena sitnica, osam tisuća kuna. Prolazi kroz pakao.
Ja sam mislila da se to samo meni dešava. Imam dijete. Dijete ima dijete. Muž i ja bismo ponekad htjeli pokraj sebe imati dijete svoga djeteta. Ne pod svaku cijenu jer se dijete moga djeteta koje više nije malo dijete ponaša kao malo dijete. Vi koji nemate dijete ni od djeteta dijete ne znate o čemu govorim pa ću vam objasniti iako vas ova tema ne zanima. Blago vama.
Pepa Pig, tata Pig, beba Pig urlaju poput luđaka. Muž na mene reži. “Ne može li bar malo tiše?” “Krešo, molim te, stišaj ton, nonića boli glava.” “Ne boli me jebena glava, samo želim da umuknu jebeni Pigovi.” “Zašto urlaš”, čujem sebe kako urlam, “moj unuk je i tvoj unuk, reci mu ti da stiša ton.” Muž na noge navlači japanke i nestaje.
Što nedostaje ženama? Zašto ih “njihovi” mužjaci ubijaju, masakriraju, pače, s velikim užitkom? Ne, nema tu razlike između Švedske i Hrvatske, Zadra i Štokholma. Mužjak je mužjak ma gdje živio. Svi su oni ludi za noževima, svima njima treba mrtva žena među nogama da bi im se mogao dignuti, ono, baš dignuti. Ni “Kockasti”, ni kockanje, čak ni jebanje vlastite kćeri ne može ih toliko usrećiti koliko zadnji hropac njihove voljene.
U Hrvatskoj se dogodilo čudo. Nikad viđeno Čudo. Ljudi su se spontano našli na dalmatinskim trgovima i zapjevali u znak poštovanja prema Oliveru Dragojeviću, Umjetniku koji je godinama svojom “rašpom” milovao naše duše. Dragojević nije imao šanse pobijediti u ratu sa rakom pluća, malo ih ima kojima je to uspjelo. Izgubio je bitku nad bitkama? Nije i ne može biti gubitnik jedini čovjek u Hrvata koji u nama budi ljubav, nježnost, dobrotu.
Dragovoljci Domovinskog rata jedini su naši pravi borci za Dom i Boga i Hrvate. Kako su samo hrabro usred Zagreba podigli šator da bi svima nama koji, ili ne znamo ili smo zaboravili gdje smo bili ‘91., objasnili gdje živimo. Saznali smo da je Hrvatska sranje od zemlje zato što u njoj jadno žive dragovoljci Domovinskog rata koji su za ovo ginuli, dali ruke, noge, oči, um. To bi im trebalo priznati, to bi im trebalo platiti.
U Brseču, krasno mjestašce nedaleko od Opatije, živi umirovljeni svećenik M.G. Proslavio je osamdeseti rođendan, ali život mu nije nimalo miran. Stalno mu netko nešto krade. Srećom, hrvatska P koja baš ne izlazi na mjesto zločina ako se ne radi o Zločinu, probleme svećenika M.G. shvaća ozbiljno.
