Prošlog mjeseca najavili smo intervju čitatelja s Vedranom Rudan. Namjera je bila prikupiti vaša pitanja i snimiti video s odgovorima. Nismo računali na toliki odaziv pa smo promijenili plan. Umjesto da stavimo jednosatni snimak na YouTube, odgovore smo odlučili objaviti kao običan tekst na blogu. Ovo je vaš intervju, uživajte!
Gledali ste onaj skup Amera republikanaca? Ono kad je Clint Eastwood poručio američkim glasačima kako će im život biti bolji kad zakolju Obamu.
Uvijek me zaprepasti kad na netu naletim kako se strastveno prepucavaju “ustaše” i “četnici”. Još smo u ratu iako je Jugoslavija davno propala. Kad je Jugoslavija postala ono što je danas Libija?
Sve češće mi pada na pamet kako je nekad život bio lijep. Naši su roditelji znali da se partizani i saveznici bore za slobodu. Mi smo godinama kasnije učili koga je dana Hitler ušao u Poljsku, Čehoslovačku, Francusku… Sve se zna o vremenu prije šezdeset i nešto godina.
Vratila sam se iz Beograda. Kako prepričati utiske? “Kosturi okruga Madison” i ja osvanule smo u gotovo svim pisanim medijima, na svim značajnim teve ekranima.
Promociju knjige imala sam u Domu omladine u dvorani za koncerte. Kad sam u nju ušla osjetila sam istinsku jezu. Stotine praznih stolica, tko će na njih sjesti? Moj je izdavač pretjerao. Nisam ja Severina.
Očajni su. Moji srpski prijatelji. Četnik im je postao predsjednik države. Nikako ih ne mogu utješiti. Govore mi kako Srbi ovim izborom šalju svijetu poruku da se vraćaju u pećinu.Ne kuže, moji srpski prijatelji, da bi na ovim izborima pobijedio Četnik i da mu je konkurent bio Sveti Sava.
Gotovini i Markaču su šanse da izađu na slobodu nikakve jer pravda, posebno skupa pravda, mora pobijediti. Ako ih nakon toliko potrošene love ne osude čemu uopće suđenja “ratnim zločincima”?
Škabrnja je malo selo u Dalmatinskoj zagori. U proteklom ratu Srbi su upali u selo, zapalili ga a stanovnike koji nisu uspjeli pobjeći pobili. Bilo je to pred dvadesetak godina, Vukovar je bio veći pa smo svi mi koji nismo iz Škabrnje zaboravili na nju i njenu jezivu sudbinu.
Jučer su na otoku Braču, ne znam detalje jer i nisu bitni, prevareni radnici prosvjedovali i željeli se izboriti za neko pravo, ne znam koje jer ni to nije bitno.
Ja sam druga Tita vidjela pitaj boga koliko puta. Kad god bi njegova kolona automobila prolazila kroz Mošćeničku Dragu mi djeca bismo obučeni u pionire mahali papirnatim jugoslavenskim zastavicama. Smiješio nam se i odmahivao.
