Kad sam s jednim svećenikom razgovarala što misli o akciji “U ime obitelji” rekao je da iz principa u Hrvatskoj ne podržava ni jednu akciju koja počinje sa U. To me potaknulo da upitam sebe i vas koliko nas zapravo ima koji ne podržavamo ni jednu akciju u Hrvatskoj koja počinje sa U? Svi moji prijatelji i znanci užasnuti su urlikanjem razularene gomile koja je u Zagrebu za vrijeme nogometne utakmice dizala ruku na naci pozdrav.
Nikoga tko živi u ovoj zemlji nisu začudili rezultati referenduma. Hitler bi bio zadovoljan. Kad je krenuo u osvajanje svijeta najprije je u logore poslao homoseksualce. Na rukavu su morali nositi ružičasti trokut.
Kakav divan dan! Bila sam u povorci Riječana, Riječanki, djece, beba koji su zviždanjem, pljeskanjem i pjevanjem rekli NE hrvatskom fašizmu koji se zove “U ime obitelji.”
Tko zna koliko je Vukovaraca dalo život, ruke, noge, oči, tko znako koliko je Vukovaraca izgubilo razum, tko zna koliko je Vukovaraca danas plakalo dok su u svom gradu očajni gledali ples vampira. Dvije grupe ratnih i mirnodopskih profitera utrkivalo se tko će prije stići na cilj. O ljudskoj gluposti Dave Allen davno je sve rekao. Podsjetimo se.
Mislite da je ovo uvredljivo? Više od onoga što se danas u Vukovaru dogodilo? Više od života u Hrvatskoj?
Nazvao me sin:“Čuvaj se, Stara, odlaze ti vršnjaci!” Pa mi je rekao. Da li sam se užasnula? Zapanjila? Iznenadila? Prestravila? Nisam. Tijanić je bio bolestan čovjek. Visok šećer, stres, problemi sa srcem, šezdeset i četiri godine, vodio je život koji bi daleko prije ubio svakog normalnog čovjeka. Želim reći, u Tijanićevoj smrti nema ništa neobično.
Sjećate se prošlog rata? Kao da je jučer bilo? Gorio je Vukovar. Gorio je Dubrovnik. Sarajevo je godinama crkavalo u najstrašnijim mukama. “Krajinu” smo tako očistili da je u njoj prestala rasti srpska trava. Naravno, naravno da znam tko je prvi počeo. Dok smo se mi, nekad braća i sestre po Ćaći, klali na nevjerojatno maštovite načine, zaista je u našoj krvi cvjetalo tisuću cvjetova, u pohode su nam dolazili civilizirani ljudi.
Prijatelj mi je posudio knjigu “Saturnovi prsteni”, Autor W.G. Sebald, izdavač Vuković & Runjić. Citirat ću vam jedan ulomak: “Članak iz vikend izdanja Independenta govori o takozvanim akcijama etničkog čišćenja što su ih prije pedeset godina u Bosni i Hercegovini proveli Hrvati u dogovoru s Nijemcima i Austrijancima počeo je opisom fotografije snimljene očito za uspomenu pripadnicima ustaških jedinica.
Konačno je naša vlada povukla mudar potez. Noći o ponoći, dok cestom bauljaju samo kurve i pijanci, spodobe kojima čitanje nije jača strana, po vukovarskim je zidovima povješala table ispisane ćirilicom. Dogodilo se ono što je vlada i očekivala. Vukovar se digao na noge. Tamo još ima ljudi koji se sjećaju da im je netko uništio grad do temelja.
U Kninu je bila velika fešta. Hrvatska je pred dvadesetak godina oslobođena. Kad će je opet netko osloboditi trenutno se ne zna. Naši političari uživaju urlati na velikim slavljima jer ona iz ljudi izvlače ono najbolje. Kad ima pića i ića narod se smije, plješće, prisjeća slavne prošlosti i pokušava zaboraviti jebenu sadašnjost.
Nema dana da negdje u “civiliziranom svijetu” dječica, mladi ljudi, ljudi srednji godina, starci, nepokretni, slijepi, poluslijepi, šepavi, grbavi, homo, hetero, fetusi u majčinom trbuhu, budući abortusi, ne moraju sjesti u klupe u nekoj dvorani i odgledati film o zločinima koje su počinili nacisti. Svi spomenuti nakon projekcije slušaju starog gospodina koji je u svojoj petoj, šestoj ili četvrtoj, zahvaljujući Amerima, na sve četiri napustio Auschwitz. Ili Dachau.
