U Rijeci u klubu Palach održana je tribina “Kako fašizam izgleda danas?” Organizirao ju je Damir Radović, moderatorica tribine bila je Mirjana Mikić-Zeitoun iz zagrebačkog Centra za mirovne studije a gosti su bili Opatijac Oleg Mandić, posljednji logoraš koji je izašao iz Auschwitza, Daša Drndić, spisateljica, Dorijan Salatić Dodo frontmen riječke punk grupe Pasi i ja.
Jučer sam gledala Frljićevu predstavu “Aleksandra Zec”. Očekivalo se da će to biti dešavanje “visokog rizika”. Ništa od toga. Pred Hrvatskim kulturnim domom stajalo je postrojeno desetak “dragovoljaca Domovinskog rata”. U rukama su držali oveće letke. Na njima smo mogli pročitati koliko je “naše djece” poginulo u ratu. Riječki “dragovoljci”, za razliku od nekih drugih, djelovali su siroto i nimalo agresivno. Mršavi, ispijeni, šutljivi, pokazivali su listove papira koje ljudi baš i nisu zagledavali. Frljić je na početku predstave pokazao veliko poštovanje prema “stožerima” svih tipova tako da je glumica u uvodu u predstavu urlajući rekla sve ono što bi rekao i najagresivniji vukovarski “stožeraš”. Jest to deranje odskakalo od tona ostatka predstave ali kad uzmemo u obzir koliko naši “stožeraši” znaju biti nervozni to i nije bio loš potez.
Prošle godine bila sam u Beogradu na skupu koji je organizirala redakcija lista “Lepota i zdravlje”. Otišla sam tamo bez posebnih očekivanja. Skup k’o skup. Drago mi je bilo što su organizatorice uglavnom žene a sudionici skupa također uglavnom žene. Susret žena iz Regiona. Ne volim bivšu Jugoslaviju zvati Region. U našim sjećanima Juge neće biti manje ako je prekrstimo.
Svjetska Vješalica opet se ukazala u Bosni i Hercegovini. Velika majka, glumica, režiserka, dobrotvorka i predstavnica Svjetskih Antihumanih Država, sletjela je na Sarajevski aerodrom u pratnji Williama Haguea, britanskog ministra vanjskih poslova. Njih će dvoje sudjelovati na konferenciji maštovitog naziva, “Prevencija seksualnog nasilja u sukobima, osnaživanje uloge regionalnih sigurnosnih snaga u operacijama podrške miru”.
Čudim se “Srbima” koji u Hagu dokazuju “genocidnost” “Hrvata” u proteklom ratu citirajući što je devedeset i prve govorio Dolenčić. Za neznalice, Dolenčić je hrvatski kazališni režiser spreman da za lovu govori i režira ono što mu gospodar naredi. Vrijeme je da “Srbi” promijene advokate koji misle hrvatsku “genocidnost” dokazati citirajući marginalnog lika.
Danas sam čula da je jučer bio Dan borbe protiv rasizma. Nije da baš ne gledam teve ali se ne sjećam da su čitav dan trubili o tome onako kako to čine kad je Dan domovinske ponosnosti ili Dan Svetoga Mihaela koji štiti sve Mihaele. Dan borbe protiv rasizma vjerojatno jest bitan ali ne i za nas Hrvate i Hrvatice kad oko nas ne šeću ljudi boje čokolade koji nisu baš toliko bezopasni koliko se moramo praviti da jesu na Dan borbe protiv rasizma.
Evropski parlament je svoju umjetničku zbirku upotpunio, kako javljaju hrvatski mediji, djelima “hrvatskih umjetnika”. Martin Schulz predsjednik Evropskog parlamenta je na otvaranju izložbe “djela hrvatskih umjetnika” rekao kako je Jugoslavija bila slobodna zemlja koja je umjetnicima dopustila da se slobodno izražavaju.
Genocid? To je kad jedan narod na pravdi boga odluči drugi zbrisati sa lica zemlje, preseliti, pobiti… Ukratko, ponašati se tipično ljudski prema ljudima koje držiš slabijima. U ratu koji je iza nas to su Srbi radili nama. Napali nas, ubijali, granatirali, zatirali nam rod i porod. Zato smo mi Hrvati Srbe tužili Hagu zbog genocida.
Ne kužim ovu frku oko Perkovića. Zašto bi ga Hrvatska morala izručiti Njemačkoj zbog zločina koji je on tamo, navodno, učinio prije Krista? Perkovića bi trebalo osuditi na smrt u Hrvatskoj zato što je Tuđmanu i kompaniji pomogao da dođu na vlast. To što je dao, ako je dao, smaknuti nekog Đurekovića, koga briga.
Iza mene je najodvratnija godina otkako imaju Hrvatsku. Za vrat su me udruženim snagama zgrabili mafijaši i mantijaši. Kako se iskobeljati iz klinča. Revolucijom? Što je revolucija?
