Sjećate se Jugoslavije? Bila je to zemlja u kojoj su ljudi u mirovini imali krov nad glavom, od mirovine su mogli plaćati režije. Lijekovi se nisu plaćali, liste čekanja nisu postojale. U Jugoslaviji je bilo nezamislivo vidjeti čovjeka sa glavom u kontejneru. Danas stotine tisuća građana Hrvatske misle da je njihovo pravo na kopanje po kontejneru ono najsvetije što je njima njihova borba dala.
Ne znam sjećate li se prvih hrvatskih demokratskih izbora? Bilo je to pred dvadeset i pet godina, ali ja Tuđmana na Korzu nikad zaboraviti neću. Urlao je kako je “ovo” Hrvatska, i kako će ostati Hrvatska i kako ćemo, aleluja, aluluja, biti “svoji na svome”. Njegova cura, pokojna Nela Eržišnik, zorno nam je pokazala kako smo na putu da ubijemo “crvene vragove”. Uhvatila se za međunožje i urliknula nama ispod bine: “Ni ovdje više nisam crvena.”
Bar jednom godišnje na našim portalima i u tiskanim medijima osvane tekst “uglednog svjetskog analitičara” koji najavljuje rat na Balkanu zato jer smo svi mi ovdje “bure baruta.” Najnoviji, zaista mi se ne da guglati mu ime, je vrlo jasan. Balkanci su divljaci, Američka podjela BiH nije ono pravo, Kosovo samo što se ne zapali, Hrvatska mora zgrabiti Hercegovinu i najzad postati “velika”, Srbiji će netko (tko) priključiti Republiku Srpsku i komad Kosova, Makedonija se mora raskomadati, muslimane nije spominjao.
Toma Nikolić, srpski predsjednik, prelomio je preko noći. Najprije je Kosovu objavio rat šaljući na Kosovare vlak na kome je pisalo “Kosovo je Srbija”, ili tako nešto, a onda je izjavio da je to tek uvod, on i njegovi sinovi krenut će opet u rat i vratiti Kosovo majci zemlji. Hrvatima je najnoviji performans budalastog predsjednika bio smiješan, Nikolić je Srbiji ono što je nama Kolinda, jedinica za glupost, a onda su se neki ipak zamislili. Mislim na Hrvate.
Nedavno sam bila u Rimu. Rastužilo me do kosti kad sam čula da je Rim veći od Hrvatske. A nemaju ni predsjednicu države, ni premijera koji na teveu govori kao da je Obama, ni sabor ni vladu. Ukratko, Rim je veći od Hrvatske a nije država i nema svoju eskadrilu. Jadni Rim.
Zvuči perverzno ali kad naletim na neki tekst o “ustašama”, “četnicima” i “protivljenju Hrvata da Srbi uđu u EU” uhvati me histeričan smijeh. Poželim zapjenušanim dečkima reći, ej, opustite se. Koliko je vrijedno toliko se uzbuđivati dok vam rak grize limfne čvorove? Nikome ništa ne govorim jer sam nitko i ništa.
Nema dana a da netko od naših zadriglih političkih analitičara ne spomene “zločinca Tita”, “Titovu diktaturu”, Jugoslaviju, “mrak”. O “svjetlu” piše niži ešalon. Siročići imaju ugovor na tri mjeseca što nikako ne znači i da dobivaju honorar. Zaduženi su za pisanje hvalospjeva nemuštom seoskom popu koji je zahvaljujući crkvenoj lovi danas u Hrvatskoj postao Poštenjak Nacionalni Prvi.
U Srbiji živi fenomenalna pjevačica svjetski poznata Marija Šerifović. Cura je lezbijka i to nikad nije skrivala. I još nešto nikad nije činila, pričala o svom privatnom životu. Medijima koji danas žive isključivo od teme tko koga kreše njezin je stav bio nepodnošljiv. Srećom, ovih dana je otkriveno kako Marija “ljubi” gospođu iz srpskog visokog društva, udanu, majku…Zatresla se cela Srbija. Nema osobe, osim Marije i one druge gospođe, koja nije imala što reći na tu temu.
Dragi Siniša,
možda se otvorena pisma ne pišu mrtvim ljudima ali ti za mene nisi mrtav. U ovom sranju od države u kome ti, na tvoju ogromnu sreću, ne živiš čovjek ne može naći časmo ljudsko biće kome bi pisao. Ponekad svi mi ipak osjetimo neodoljivu potrebu da kažemo nešto Čovjeku koga poštujemo ma koliko on mrtav bio. Siniša, postoji li smrt? Što je smrt? Da li je smrt kad dobiješ četnički metak u glavu ili je ipak najstrašnija smrt živjeti danas u Hrvatskoj? Smrt na rate, umiranje zbog ponižavanja, umiranje od straha, umiranje od srama.
Čudna sam osoba. Izbjegavam portale, novine odavno ne čitam, oko moga televizora mrtvo bulji iako plaćam pretplatu. Ipak… Ne možeš pobjeći od ljudi. Ljudi koji čitaju novine, prate portale, bulje u sjednice Sabora… Zato znam gdje živim. Trenutno će se mnogo toga promijeniti u ovoj američkoj bazi. Za početak, Trg maršala Tita u Zagrebu zvat će se Kazališni trg. To predlažu oni koji znaju da je Tito bio zločinac, istovremeno pojma nemaju što je kazalište.
