Rat i povijest

Na Hrvatskom radiju, Drugi program, postoji fenomenalna emisija “Hulahop” koju uređuje i vodi fantastična Sabina Jaganjac. Ispričavam se gospođi koju poštujem što je stavljam u ovakav kontekst.

Naša predsjednica je ovih dana u Njujorku rekla kako ne postoji “kolektivna krivnja”. Gospođa je željela naglasiti kako u BiH jesu neki Hrvati klali Muslimane, palili im kuće, ubijali dječicu, masakrirali ih u logorima, možda je neka od silovanih pa ubijenih malih Muslimanki sanjala da će trenirati klizanje na ledu… Gospođa je željela naglasiti da su to radili “neki” i “oni”, a nikako “mi” . General Praljak je u čitavoj priči bio posebno nevin, da nije bio posebno nevin ne bi ispio otrov.

Na jednoj od naših televizija prikazuje se ludo gledani šou. U njemu ljudi talentirani i “talentirani” pokazuju što znaju nadajući se da će u finalu zgrabiti veliku lovu.  Osim takmičara postoji i žiri u kome sjede “poznate” osobe.

Čitati portale ne da je gubljenje vremena nego najefikasnije sredstvo za riganje. Ne mogu si pomoći. S vremena na vrijeme bacim oko na njih. Da ih ne čitam ne bih znala da su posljednje Dijanine riječi bile: “Što se dešava?”

Ne morate mi vjerovati, ali zaista u posljednje vrijeme ne pratim hrvatsku političku scenu. Nikad se na nju nisam posebno palila, jasno mi je da sam nemoćna u ratu protiv kriminalaca. Moj je stav bio i ostalo, jebalo se, jebe se i jebat će se našim političarima i za Tita i za Za dom spremni i za Jasenovac, za fašizam, nacizam, nacionalizam, LOVU NAM DAJTE!, jedini je njihov poklič. Ogromna većina naših građana ga čuje, oni kojima je bio nepodnošljiv otišli su trbuhom za Irsku, Švedsku, Dansku, Njemačku…

Za one koji ne znaju gospodin Raspudić rođen je 1975. godine u Mostaru. Jedno je od četvoro djece. Otac mu je bio profesor koji je nakon 40 godina staža otišao u mirovinu, majka Marica mu je arhitektica.

Ovo se opet uznemirilo. Trg maršala Tita u Zagrebu preimenovat će se, pa će se zvati… Aleluja! Hvala bogu dragome! Mnogi od nas sjećaju se Tita. Oni koji se nisu rodili u Njegovo vrijeme pojma nemaju tko je Tito, a zašto bi i razmišljali o Titu kad su im neke druge teme mnogo bitnije. Kako pobjeći iz ovog sranja sigurno je najvažnija. Dobro se snalaze, odlaze u hordama, napuštaju brod koji tone. Ipak, ima nešto čudno vezano za ovo. Brod tone, ljudi odlaze, a štakori ostaju.?!

Ovaj put je terorist “djelovao sam”, piše po portalima. Aktivirao je bombu “ručne izrade”, pobio tko zna koliko ljudi i poginuo. “Bilo je i djece.” Sve se dogodilo na koncertu, u Manchesteru, ne znam gdje je to ali tragedija je velika jer je Manchester u Evropi. Da su se mrtva djeca dogodila u sirijama i afganistanima njihovi leševi ne bi ničemu služili. Na evropskim mrtvacima mnogi zarađuju.

I ove godine obilježit će se bleiburška tragedija. Za neznalice, ako ih uopće ima, 15. svibnja 1945. godine, prepisujem sa Wikija, Britanci su odbili prihvatiti predaju oružanih snaga NDH i naredili da se moraju predati Jugoslavenskoj armiji. Da ne idem u detalje, prema Wikiju, tamo je pobijeno 50.000 Hrvata. Svake godine na sutrašnji dan u Bleiburg odlaze kolone Hrvata i Hrvatica i predstavnika našeg demokracijom i domoljubljem i pravdom i istinom opsjednutog vodstva Hrvatske da bi žrtvama odali počast.

Gledam Beograd. Valja se ulicama. Skupa stupaju milicija, klinci, penzioneri, vojska, studenti, ujedinjeni žele promjenu. Naravno da do promjene neće doći ali poanta je da se Srbi bune. Danas će ih na cesti biti deset tisuća, sutra sto, za koji mjesec milijun. Nadajmo se. Političari, ma koliko “jednoglasno” izabrani neće moći zanemariti tu silu. Ni oni, ni oni koji ih drže u sedlu. Narod, i onaj najmanji i najbjedniji i najgladniji ima moć. Svaki narod ima moć i ogromna većina naroda je u povijesti vrisnula i smaknula silu koja joj je radila o glavi.