Jučer je Bekingpalača najavila nekakav skup što su svjetski novinari preveli kao smak svijeta. Dogodit će se Nešto i onda više ništa neće biti kao prije. Možda je umrla Elizabeta? Pablikrilejšeni iz Palače su to demantirali. Buljila sam u ekrane i čekala.
Hrvatska je po količini bijede i beznađa na vrhu evropske ljestvice strave i užasa. Iz nje glavom bez obzira bježi i mlado i staro. Ljudi u najboljim godinama, visokoobrazovani, kad i rade, ne mogu preživjeti. Dave ih banke, roditelji im skapavaju od gladi i bolesti. Mirovine mizerne, 2000 kuna ljudima koji su godinama radili velike su k’o kuća.
Gledam Beograd. Valja se ulicama. Skupa stupaju milicija, klinci, penzioneri, vojska, studenti, ujedinjeni žele promjenu. Naravno da do promjene neće doći ali poanta je da se Srbi bune. Danas će ih na cesti biti deset tisuća, sutra sto, za koji mjesec milijun. Nadajmo se. Političari, ma koliko “jednoglasno” izabrani neće moći zanemariti tu silu. Ni oni, ni oni koji ih drže u sedlu. Narod, i onaj najmanji i najbjedniji i najgladniji ima moć. Svaki narod ima moć i ogromna većina naroda je u povijesti vrisnula i smaknula silu koja joj je radila o glavi.
Sjećate se Jugoslavije? Bila je to zemlja u kojoj su ljudi u mirovini imali krov nad glavom, od mirovine su mogli plaćati režije. Lijekovi se nisu plaćali, liste čekanja nisu postojale. U Jugoslaviji je bilo nezamislivo vidjeti čovjeka sa glavom u kontejneru. Danas stotine tisuća građana Hrvatske misle da je njihovo pravo na kopanje po kontejneru ono najsvetije što je njima njihova borba dala.
10.00
Dobar dan, dragi gledatelji, Hrvatska televizija nalazi se na licu mjesta. Kulmerovi dvori okruženi su jakim snagama Hrvatske vojske, tu je i policija, Živi zid je oko Dvorca napravio živi zid. Očito, Kulmerovi dvori neće pasti bez bitke. Na terenu je naša Maja Majić. “Majo, kakva je trenutno sigurnosna situacija?” “Mirko, ovdje su tenkovi, policijska kola, ogroman broj policajaca, tu je i gospodin Pernar koji je naš prvi gost. “Gospodine Pernaru, hoće li Kulmerovi dvori pasti?” “Naravno da neće. Ovo je najveći dan u povijesti Živog zida, dan kada na svojoj strani u obrani žrtve imamo i policiju i vojsku. Nitko nas danas neće ubacivati u marice.” “Hvala, gospodine Pernaru. Mirko?” “Hvala Majo, pratimo situaciju, čut ćemo se uskoro.”
Što nam prvo padne na pamet kad kažemo “Hrvatska”? Todorić. Kako Ga spasiti? Agrokor se trese, Todorić je naš Tata, ne možemo gledati smrt Oca a da nam se srce ne smrzne.
Ne kužim, da me ubijete. Otkako imaju Hrvatsku plaše nas Rusima. Kad smo ušli u NATO proglašen je doživotni Dan radosti. Predsjednica nam je stigla iz NATO-a da utvrde gradivo Hrvati i Hrvatice kojima pamet nije jača strana. Ugrozom od Rusa prijetili su nam i prijete i ovih dana. Zato je naš ministar obrane, onaj kepec, ne znam kako se zove, odlučio da ćemo još ove godine kupiti stopedeset američkih aviona koji će nas čuvati od Rusije.
Pred nekoliko tjedana parkirala sam auto na parkiralištu u Opatiji. Platila sam mobitelom. Dva puta. Kad sam treći put pokušala platiti dobila sam poruku da je plaćanje preko mobitela “u kvaru”, moram osobno doći i platiti preko automata.
Grupa od nekoliko stotina, ili je to bilo tisuća, Riječana i Riječanki krenula je brodom u Split jer je tamo NK Rijeka trebala igrati utakmicu sa NK Hajdukom. Ne volim nogomet. Neugodno mi je kad na ekranu dečki jašu jedan na drugome i jedva se suzdržavaju da ga jedan drugome ne uvale kad netko iz njihove ekipe da gol.
Mi žene stalno zapomažemo kako smo obespravljene, posebno u politici. Otkad imamo ovo što se zove Hrvatska nikad nije u Saboru sjedilo manje žena. Mužjaci iz SDP-a, HDZ-a i onih trećih strogo paze da se u saborske fotelje ne uvali previše bića bez jaja. Jaja su simbol snage, pameti, čvrstine i još nekih kvaliteta koje mi ovog trena ne padaju na pamet. Uostalom, ne kaže se bez veze za uspješnu, hrabru beskompromisnu ženu da “ima muda”.
