Živimo u neviđenom sranju od zemlje. U Saboru sjede retardi koji jedva sriču hrvatski. Stalno nam prijete četnicima. Nalaze Srbe i u hrvatskim Srpkinjama bez maternice. Premijer nam je visokokvalificirana neznalica širokoga spektra. Predsjednica je nešto čime upravljaju Ameri puni poštovanja prema njenoj praznoj glavi obloženoj umjetnim dlakama.
Župan Tomašević prebio je ženu. Gospođa Tomašević maltretirana je godinama, u očaju se čak mailom požalila premijeru Plenkoviću. Čovjek se začudio, ne poznajem gospođu. Ne kuži, premijer, gospođa Tomašević mu se obratila zato jer poznaje njenog muža. Pripadaju istoj stranci.
Portali su diskretno vrisnuli. Jedan je hrvatski pop, ne znamo mu ime, gle čuda, silovao petnaestogodišnjeg dječaka. Kažnjen je radom za opće dobro. Što osuđeni kriminalci čija kazna nije duža od godinu dana rade “za opće dobro”?
Osnivanje kafića Smrt u Evropi nije ništa novo. Sve je započelo u Engleskoj, nastavilo se u Francuskoj, kafići Smrt šire se i u Njemačkoj. Princip je jednostavan. Jednom mjesečno, može i češće, u nekom se kafiću sastane grupa ljudi koja uz kolač, čaj ili kavu razgovara samo o smrti. Fenomenalna ideja ako uzmemo u obzir da smo svi smrtni ma koliko šutjeli o tome.
Ne morate mi vjerovati, ali zaista u posljednje vrijeme ne pratim hrvatsku političku scenu. Nikad se na nju nisam posebno palila, jasno mi je da sam nemoćna u ratu protiv kriminalaca. Moj je stav bio i ostalo, jebalo se, jebe se i jebat će se našim političarima i za Tita i za Za dom spremni i za Jasenovac, za fašizam, nacizam, nacionalizam, LOVU NAM DAJTE!, jedini je njihov poklič. Ogromna većina naših građana ga čuje, oni kojima je bio nepodnošljiv otišli su trbuhom za Irsku, Švedsku, Dansku, Njemačku…
Za one koji ne znaju gospodin Raspudić rođen je 1975. godine u Mostaru. Jedno je od četvoro djece. Otac mu je bio profesor koji je nakon 40 godina staža otišao u mirovinu, majka Marica mu je arhitektica.
Ne zanima me koju funkciju u Vladi obnaša Janica Kostelić. Znam samo da to ima neke veze sa “športom”. Janica je jučer, ili je to bilo prekjučer, krenula trajektom na neko “športsko dešavanje”. Na trajektu je bila u društvu dviju žena.
U Hrvatskoj su opet završili nekakvi izbori? Na ekranima su se ukazivali muškarci oduševljeni što su i ovaj put pobijedili. Učinilo mi se čudnim kako na izborima baš svi mogu pobijediti, mislila sam da gledam dokumentarni film o priredbi u nekoj od naših novouređenih ludnica.
Jutros se dogodilo ono za što bih se bila kladila da neću nikad doživjeti. Moj unuk Krešo je sa šalom NK Rijeke oko vrata, škola je organizirala feštu, otišao na Rujevicu.
I ove godine obilježit će se bleiburška tragedija. Za neznalice, ako ih uopće ima, 15. svibnja 1945. godine, prepisujem sa Wikija, Britanci su odbili prihvatiti predaju oružanih snaga NDH i naredili da se moraju predati Jugoslavenskoj armiji. Da ne idem u detalje, prema Wikiju, tamo je pobijeno 50.000 Hrvata. Svake godine na sutrašnji dan u Bleiburg odlaze kolone Hrvata i Hrvatica i predstavnika našeg demokracijom i domoljubljem i pravdom i istinom opsjednutog vodstva Hrvatske da bi žrtvama odali počast.
