Tekstovi

Udruga Franak poziva žrtve “hrvatskih” banaka da u znak prosvjeda u ime svih ubijenih, bolesnih, gladnih i porobljenih pred zgradama svojih zlotvora pale svijeće.

Nismo li u Hrvatskoj taj cirkus sa svijećama već vidjeli? Palili smo svijeće za Marka i Janka, za Vukovar, za… Pa? I? Što može zapaliti jedna svijeća ispred jedne banke? A još kad kiša pljusne?

Sranje sa svijećama nismo nadrasli jer smo sranje od naroda. Bankama ne pada na pamet da pali svijeće na grobovima onih koji su se ubili zbog njihovih kredita, pred domovima na smrt bolesnih, pred stanovima na bubnju.

Ne, ne mogu a da se s nostalgijom ne sjetim vremena u kome sam živjela i zemlje u kojoj sam živjela. U moje vrijeme sa mnom su bili mladi Arsen Dedić, Oliver Dragojević, Bora Čorba i Kemal Monteno.

Vaša Svetosti i Vaša Presvetosti,

ko Boga dragoga Vas molim, odgovorite mi na nekoliko pitanja. Vi ste poglavar Katoličke crkve u Hrvata i Hrvatica. Sto i pet posto Hrvata i Hrvatica pripada Katoličkoj crkvi. Njih 300 000 tisuća umire od gladi, bolesti, stresa, užasa jer su dignuli kredit u šivcarcima. Ne znate o čemu govorim, Sveti Oče svih Hrvata?

Bok, štakore!

Gdje se skrivaš? Tko ti je dao pravo da negdje u kutu navlačić kožicu malome preko glave dok stotine tisuća građana i građanki čeka da im daš samo jedan odgovor: koji kurac trenutno radiš? Pregruba sam prema tebi? Ipak si ti fin, obrazovan gospodin na vrlo odgovornom mjestu.

Boh, Koli!

Pišen ti po domaći aš si naša i zato ča nisi čakafski pozabila za sen tega ča si već po svete nego doma. Ne pišen po grobniški aš nisam Gromišćica ma ćeš sejno razumet. Lepa moja i naša hrvacka i srpska i od seh drugeh manjin Koli. Ja mislin da si ponemela kad si videla ča nan se dogaja. Mi švicarci smo va kurce s kega nas morda moreš ti zvuć.

Bok, Zoki,

imam stambeni kredit u švicarcima. Preko noći rata mi je skočila za 500 kuna. Čula sam sinoć da si rekao kako ja i moji možemo mirno spavati. “Provedite se večeras, Vlada će vas spasiti.” Ili tako nekako.

Neki mi čitatelji predbacuju da pozivam na borbu za slobodu a sama nisam spremna izađi na ulicu. Nekoliko sam puta bila na ulici, uvijek okružena sa desetak ljudi. Možda tada povodi nisu bili dovoljno “vrući”?

Naša Vlada je hipersenzibilna kad netko, pitaj boga tko, imali su maske, ubije desetak ljudi u Parizu. Odlete u Pariz, drže se za ruke, premijer i ministrica vanjskih poslova stupaju shrvani i puni nade da će se uskoro zatrti islamski terorizam.

Milijun ljudi prošetalo se Parizom u znak prosvjeda protiv “nasilja”. U prvom redu stupala je rodbina pobijenih novinara, u drugom izraelski premijer Natanyahu. Ako to nije za Charlie ne znam što je? Preko noći čitav je “civilizirani svijet” postao Charlie jer “civilizirani svijet” ne prihvaća “terorizam” kao način borbe.

Portal The Telegraph 2009. godine objavio je sljedeći tekst Henryja Samuela.

Maurice Sinet (80), koji djeluje pod pseudonimom Sine, optužen je za "poticanje rasne mržnje" zbog kolumne koju je prošlog srpnja objavio u satiričnom tjedniku Charlie Hebdo. Tekst je izazvao žustre polemike među francuskim intelektualcima i završio njegovim otkazom.

Tekst pod naslovom “L’affaire Sine” komentirao je zaruke Jeana Sarkozyja, sina francuskog predsjednika za 22-godišnju Jessicu Sebaoun-Darty, židovsku nasljednicu lanca prodavaonica elektronike. U svom komentaru na neutemeljenu glasinu da će predsjednikov sin prijeći na judaizam, Sine je napisao: “Taj momčić će daleko doći.”