Na nekom sam portalu pročitala dirljivu priču o bračnom paru koji živi u nekom gradu u Srbiji. On ima rak, ona umire od raka. Preko medija mole da im dobri ljudi pomognu otplatiti dugove kako im djeca ne bi ostala bez krova kad im roditelji umru. Spominju iznos od nekih sedam tisuća eura. Znam da ih moj prilog, možda će na portalu osvanuti i broj bankovnog računa, neće spasiti ali bi pomogao.
Pročitala sam da Milanović kreće na izbore već u travnju. Tako mu je savjetovao Amer kome će SDP, navodno, za uslugu platiti 3 milijuna kuna na tri rate. Ogromna lova, kratak rok, pred Esdepeom je nemoguća misija. Ili moguća? Nemoćna sam, nisam nikakav faktor u političkom životu Hrvatske ali ću ipak uložiti svu svoju sitnu snagu da spriječim pobjedu Esdepea, ako ministar zdravlja Varga…
Sinoć je napravio neoprostivo. Hrvatskoj najsestri, neću spominjati časno gospođino ime u ovom kontekstu, obukao je plavu kutu i izjavio:“Volimo da su sestre u pripijenom.” “Volimo”? Tko “volimo”? Mi doktori? Mi perverznjaci? Mi divljaci? Mi budale? Mi bahati? Mi bez duha koji mislimo da smo duhoviti? Tko su “mi” u prostačkoj rečenici neodgojenog ministra? Nikad nećemo saznati.
Svake nam se večeri na teve ekranima u udarnim terminima svih hrvatskih televizija ukazuje kutija tableta. Na kutiji je nosorog obješena roga. Nosorog je depresivan, ima problema sa prostatom i sa rogom. Kad žalosna živina proguta čarobnu tabletu rog mu se uspravi i ostane tako sve dok ne… popije iduću tabletu.
Hrvati su tužili Srbe zbog genocida. Srbi su tužili Hrvate zbog genocida. A što je to genocid? To je kad hrvatske matere koje su u Domovinskom ratu izgubile svoje najdraže danas u Dnevniku Hrvatske televizije prebiru krunicu i plaču. To je kad srpske matere plaču jer su u istom ratu izgubile svoje najdraže. To je kad muslimanske matere plaču jer su u istom ratu izgubile svoje najdraže. To je… Genocid je kad matere plaču nad nađenim ili izgubljenim leševima svoje djece i svojih muževa.
Volim kad mi se javljaju ljudi koji pišu bolje od mene i znaju više od mene.
Mimi-Mini je u komentaru na tekst “Ja sam jugoslavenska kurvetina” napisala sljedeće:
Vedrana piše o jugoslovenskom osećaju i opredeljenju, pristojnom i ljudskom životu toga vremena, a mahniti klerofašisti to jednostavno ignorišu i teraju po svom, pri tom, mnogi od njih nisu ni bili rodjeni tada, što je najinteresantnije. I tako unedogled, pri tom, koliko mene sećanje služi, Jugosloveni nisu bili miks Srba i Hrvata, nego svih naših naroda i narodnosti, to je bio jedan od retkih Bravarevih poklona, da je Jugoslavija bila zajednica i država svih naroda i narodnosti, tako da termin jugoslovenstva nije autorsko pravo samo Srba ili Hrvata, evo konkretno na ovom postu javljaju se i Makedonci, Bošnjaci, Bosanci i Crnogorci koji takodje, baštine i prisvajaju izraz jugoslovenstva, čak se desi da se javi neko i iz Slovenije, koji lamentira o tom lepom i mirnom periodu života. Pre neki dan smo odavali počast i Kemalu Montenu koji se isključivo deklarisao kao Jugosloven i to nikom nije smetalo.Šta vam je ljudi, neka se svako deklariše kako hoće, zašto to smeta nekom stalno. Na moju najveću žalost, izbore doduše i to jedva, dobijaju desničarske stranke i mi smo zato taoci njihove retorike u kojoj se kuvamo i učestvujemo. Mi svi pripadamo grupi malih naroda. Koji su uglavnom celog, svog postojanja osudjeni na ovaj ili onaj način na izumiranje. Izumiremo na razne načine, proterivanjem, pokrštavanjem, ubijanjem, asimilacijom i do sad na najbrži način zabeležen na ovim prostorima, iseljavanjem u normalne džave. Mi smo mali narodi, a mali narodi nemaju istoriju, mi imamo istoriju koja je uprljana na uštrb drugih naroda, na žalost.
Sjećam se devedesetih. Radila sam na Hrvatskom radiju u Rijeci, u svojoj emisiji “S primorske poneštrice” uvrijedila sam Tuđmanovu lentu i dobila otkaz. Nitko od kolega iz redakcije nije stao na moju stranu jer je Tuđmanova lenta bila Hrvatska a sve što je Njega, Njegovu politiku i krpu koja mu je prekrivala trbuh stavljalo pod upitnik bilo je proglašavano “četnikom”, ako je bilo muško. “Četnikušom” ili “jugoslavenskom kurvom”, ako je bilo žensko.
U jednom je srpskom tabloidu osvanuo tekst o " fatalnim Hrvaticama" na koje se Srbi “lože”. Veze između Srba i Hrvatica prekinute su devedesetih, pokazuju naučna istraživanja čitanog tabloida, “ali su poslednjih godina ponovo aktualne.”
I dok hrvatski i srpski mužjaci uporno ne posustaju u širenju mržnje između dva nekad bratska naroda postoje Hrvatice, jedna od njih nažalost posmrtno, koje pomažu da zla krv padne u zaborav.
Svaku akciju koja širi mir i dobro treba pohvaliti pa tako i loženje Srba na Hrvatice. Republika Hrvatska dobila je popis svojih amabasadorica dobre volje pa bi bilo logično da sve cure sa spiska dobiju Orden carice Milice sa lentom kralja Petra Krešimira Četvrtog. Da naš premijer ima smisla za politiku tim bi nevjerojatnim ženama odobrio državnu mirovinu u iznosu od 500 eura mjesečno. Danas graditi mir između Srba i Hrvata sigurno je napornije i odgovornije nego dobiti olimpijsku medalju šutirajući loptu za Jugoslaviju.
Bacila sam oko na statistiku svoje stranice. Do danas je na nju skočeno preko osam milijuna i šesto tisuća puta. Javljaju mi se ljudi iz 202 zemlje a tako malo mojih čitača zna bilo što o meni. Blog pišem samo za moju dušu. Naravno da mi je drago kad uznemirim i vašu. Čitam komentare kad ih nije previše.“Četnici” i “ustaše” me uvijek rastuže ali znam da se protiv gluposti ljudske ne može ni sjekirom, o tipkovnici da ne govorim. Neki od vas misle da sam bogata pa mi se zato ne smije vjerovati. Istina je, ne držim glavu u kontejneru, zato i vidim bolje od onih koji je drže.
Da čovjek ne povjeruje. Danas će u Njujorku pasti veeeelikiiiii snijeg. Vlakovi će stati. Avioni neće letjeti. Škole će biti zatvorene. Noćas će na njujorškim ulicama smjeti biti samo vatrogasna kola i ona hitne pomoći. Ni pod zemljom neće biti življe.
Država je u Pločama, gradić u Dalmaciji za neznalice, odlučila izgraditi termoelektranu na ugljen. Živimo u zemlji u kojoj je moguće organizirati referendum i poručiti državi da li se slažemo sa nekom od njenih bolesnih ideja. “Država” u Hrvatskoj su interesne grupe kojima je jedino sveto lova što će je kod izgradnje “kapitalnih objekata” strpati u džep.
Mene je referendum u Pločama jako zanimao. Zaljubljenica sam u Dalmaciju, Pelješac posebno, do njega uvijek dolazim kroz Ploče. Svi oko mene kladili su se da na referendum neće izaći dovoljan broj građana. Zašto bi preko pedeset posto upisanih glasača izašlo iz kuće, nedjelja je, kad mogu buljiti u teve ekran ili, u Dalmaciji je to još bolja ideja, sjediti ispred kafića i gledati kako se more ljeska. Neka naivne budale koje još uvijek vjeruju u sistem ubacuju listiće u kutije.
