Tekstovi

Prvi put u karijeri susrela sam se sa svojim čitateljima iz “dijaspore”. Beč. Lijep kvart. Prekrasna dvorana. Organizatori su bili redakcija Vesti i lista Kosmo čiji je tiraž 120 tisuća primjeraka. Moji fenomenalni domaćini bili su gospođa Vera Marjanović i gospodin Željko Tomić. Imala sam jezivu tremu. Organizacija susreta bila je zanimljiva. Bez reklame. Dolazak uz rezervaciju preko maila jer dvorana ima samo 120 mjesta “pa da ne bude gužve”.

Nije mi se svidjela ta ideja. Što ako dođe desetak ljudi? Tko će to saznati? Ako i sazna? Deset, deset. Ima mnogo ljudi na ovome svijetu koji ne mogu k sebi prizvati desetak ljudi. Organizatori se nisu brinuli oko odaziva jer su sve savršeno pripremili. I još piće i iće za “afterparti”.

“Promocija” knjige “Kad je muškarac peder, kad je žena kurva” bila je susret ljudi od kojih svi žive izvan naše pokojne zemlje i mene koja često poželim da moja zemlja postane pokojna. Razgovarali smo. Smijali se. Družili. Ja sam u sebi istovremeno osjećala sreću što sam sa dragim, toplim ljudima i zaista duboku nesreću jer se život sa nama opako poigrao. Oni tamo stranci su u Austriji, ma koliko bili uspješni, ja sam stranac u Hrvatskoj, ma koliko bila uspješna.

Tko je sretniji ili nesretniji? “Dijaspora” koja je osuđena da među strancima dovijeka, osim zanemarivih iznimaka, živi sa “svojima” ili ja koja sam osuđena da dovijeka među svojima živim sa strancima. Meni je teže. Od stranaca očekuješ da ti budu stranci, od “svojih” očekuješ da budu tvoji. A nisu.

Za neznalice, ako ih ima. Andrea Zlatar je ministrica kulture, osoba nad čijim se lešom trenutno izdrkavaju prodani hrvatski mediji, portali, tiskovine, Hrvatska televizija posebno je nemirna, ne bi me čudilo da se oglasi i Hrvatsko društvo lovaca na leptire. Što je učinila Zlatar-Violić? Digla je lovu za putne troškove, u kešu, nije išla ni na kakav službeni put a onda je na rate lovu vraćala. Čitamo i kako “voli zaviriti u čašicu.”

Jako volim Zlatka Dizdarevića, kolumnistu Novog lista. Pročitam svaki njegov tekst. Ove je subote u svojoj kolumni objavio tekst velikog književnika Nenada Veličkovića. Volim Zlatka, volim Nenada, volim vas. Pročitajte i vi ono što me oduševilo. Nenadov tekst objavljen je prije dvije godine na radiju “Deutsche Welle”.

Antun Vrdoljak, zloglasni šef “Katedrale duha”, tako je on tepao Hrvatskoj teve dok joj je bio na čelu, upravljao je Katedralom sjekući glave jadnim novinarčićima a da trepnuo ne bi. Srbi, na cestu! Krivomisleći Hrvati i Hrvatice, van, nazad u pizdu materinu nehrvatsku, komunističku! Čak su u Rijeci i Talijani trebali dobiti nogu iako Talijani nisu ni Srbi ni zločesti Hrvati. Vrdoljaku je Italija poručila, mrš! “Razumem”, rekao je drug Vrdoljak.

Pišem prečesto o hrvatskim neandertalcima koji nam truju život. Šatoraši, čadoraši, klemmovi i ostala čudovišta moja su trajna inspiracija. A onda, ponekad, očajna zbog zemlje u kojoj živim i ljudi koji svojim njuškama i kricima zagađuju moj prostor ipak osjetim kako duboko dišem. Koja je to sreća.

Ljudi u onom šatoru u Zagrebu u Savskoj koji se već mjesecima pate i prosvjeduju i po kiši i po ledu i po suncu i po snijegu i bez dozvole danas su dobili strašnu šamarčinu.

Ajmo redom. Jedno petsto dragovoljaca Domovinskoga rata već mjesecima šatoruje jer oće različita ljudska prava. Smjenu nekoliko ministara, smjenu premijera, smjenu svega što nije hrvatsko a trenutno vlada Hrvatskom samo zato jer su za tu zločinačku organizaciju glasali četnici.

Broj okupatora koji želi okupi Kroejša sve je veći. Kad su se sastavili oni iz šatora sa onima koji su spremni izašli iz domova svojih jučer ih je zagrebačkim ulicama marširalo, ako je vjerovati kroejša medijima, preko tisuću. Što oni oće znamo. Oće novu vlast, oće da im se milanović javi, zato su mu došli urlikati pod prozore, oće veće mirovine, invalidnine, još novija kolica, aute… Oće da budu svoji na svome a ne da Hrvackom vladaju jugoslaveni i četnici.

Hloverki Novak-Srzić i Elizabeti Gojan uručen je otkaz na Hrvatskoj televiziji zato jer su govorile u medijima. Što se od novinara u Hrvatskoj ljeta gospodnjega 2015. očekuje? Da šute onako kako su novinari šutjeli 1991.? Radila sam na Hrvatskom radiju te pradavne 91. i dobila otkaz jer sam govorila. Mnogi su tada na Hrvatskoj televiziji i radiju dobili otkaz zato jer su bili Srbi ili krivomisleći, više ili manje govorljivi, Hrvati. Normalni ljudi se s gnušanjem sjećaju Tuđmanove diktature. Normalni ljudi su mislili da je ona iza nas.

Hrvatska vlada je najvjerojatnije našla način kako pomoći švicarcima. Troškovi hrvatske pljačke stoljeća rasporedit će se tako da dio otpadne na sirote banke a dio na sve građane. Ljudi koji nisu digli kredit u švicarcima s pravom se bune. Zašto bi netko tko se nije uvalio u dug platio moj dug? Slažem se, ali…

Ja se nisam zadužila zato jer sam neodgovorna osoba koja se voli zajebavati. Htjela sam kupiti stan od tridesetak kvadrata. Tadašnji šef Hrvatske narodne banke Željko Rohatinski, opskurni lik koji je bio debelo plaćen da me štiti od pljačkaša, nije učinio ništa. Nitko mu danas ne spominje ime ni činjenicu da je bio proglašen najboljim guvernerom na svijetu, čini mi se, zato jer je mafiji štitio leđa.

Kad sam se rodila moj je otac bio očajan. Žensko. Kad se rodila moja pokojna sestra svijet mu se srušio na mužjačku glavu. Zadrti Primorac opsjednut strahom da mu doma rastu čak dvije buduće kurve maltretirao nas je na sve moguće načine. Kajšem, šakama, opakom jezičinom.

Jezičina je i najviše boljela. Bio je siguran da će nas mlaćenjem pretvoriti u izvrsne kuharice, u mom se slučaju zajebao, jako, vezilje, pletilje i krojačice. Ne znam da li je očekivao da mu rodimo unuke, ako jest bio je siguran da ćemo roditi djecu i biti djevice.