Jutros je umro Predrag Lucić, javljaju portali. Rekli su mi ljudi da su to objavili svi portali. Nisam ih otvarala. Znam što pišu. “Umro je Pjesnik, umro je Novinar, umro je Urednik, umro je Pisac, umro je… Toliko je bilo umjetnika u tebi da čovjek uvijek nekoga preskoči, neću se zamarati nabrajanjem.
Ej, Mark,
tvoji dečki skinuli su mi sa fejsa tekst “Otvoreno pismo šupcima” jer su neki šupci popizdili zbog sadržaja. Moje je pismo, navodno, govor mržnje, a mržnji na fejsu nema mjesta. Ha, ha, Mark, ovo zaista prvi put čujem. Moje pismo šupcima nije “govor mržnje”, moje je pismo govor ŽRTVE, a to je bitna razlika. Ja sam žena, dakle, žrtva. Za razliku od muškaraca, posebno bijelih Amera čije se bogatstvo mjeri u milijardama dolara, ja nemam moć. Mogu samo vrištati. To i činim.
Moj muž dragovoljac Domovinskog rata zvan Leopard i naš kum dragovoljac zvan Stršljen osnovali su Zdrug srca Isusova jer Hrvatska kreće u rat protiv Slovenije. Slovenija nam je otela jedan veliki zaljev i Svetu Geru. Sveta Gera je naše brdo koje je dobilo ime hrvatske svetice Gere zaštitnice “poljskih radova, udovica, vrućina, prenoćišta i putnika.” Jebeni Slovenci nam ne daju Geru, uništit će nam poljoprivredu i turizam i vrućine i udovice. Eto, zato moj muž dragovoljac i ostali dragovoljci treniraju u šumi iza naše vikendice. Heroji su u maskirnim uniformama i misle da su sedamdesete nekadašnje tridesete.
Ćao, šupčine!
Napisat ću vam nešto što nikad niste ni čuli ni pročitali ni znali. Sve mi pametne žene mrzimo vas do pakla. Jebeno smeće, to ste vi. Ne kažem da ne vladate svijetom, i ja bih da pripadam plemenu koje je fizički jače od onog drugog. Ne pripadam jačem plemenu, ali mržnja koju gajim, ne, ne, ne i NE, nisam jedina, prema vama veća je od zla koje vi činite ženama. Ma gdje bili, ma čime se bavili, ma kako dobro glumili.
Ležim na katu jer sam bolesna. On je u prizemlju.
On:“Jesi li budna?”
Ja:“Jesam.”
On:“Imaš li temperaturu?”
Ja:“Mislim da je pala.”
On:“Jesi li gladna? Oćeš da ti nešto spremim?”
Ja:“Što?”
On:“Njoke sa umakom od rajčice.”
Ja:“Njoki? Kakvi njoki? Odakle ti njoki?”
On:" Ona ih je donijela i čestitala nam Novu godinu?"
Ja:“TKo ona?”
On:“Kći.”
Ja:“Čestitala nam nakon pet dana? Zašto me nisi probudio?”
On:“Oćeš jesti njoke sa umakom od rajčica?
Živimo u odvratnoj zemlji. Bolesni nemaju lijekova. Starci umiru u blatu, bolovima, nebrizi i tuzi. Umirovljenici pokušavaju 200 eura raskomadati na trideset dijelova i preživjeti. Visokoobrazovana i pametna mladež bježi iz ovog pakla da se više nikad ne vrati. Oni koji nemaju love za kartu u jednom smjeru obijaju pragove bešćutnih poslodavaca u nadi da će im dati posao, a onda i plaću.
Da me ubijete pojma nemam što je to HAZU. Znam da je to kratica od Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, ali tko to tamo sjedi? Malo sam guglala. HAZU može imati 160 članova. To je grupa najpametnijih hrvatskih muškaraca i žena sa naglaskom na muškaraca. Zna HAZU da je Hrvatska, otkako je imamo, mjesto u kome su žene samo strojevi za izbacivanje hrvojadi.
Neki od nas znaju u kakvoj zemlji živimo, u velikoj smo manjini, neki naslućuju, većina, nadam se, pojma nema. Ono što je učinio Index je najbolje što se Hrvatskoj dogodilo otkako je ima. Za one koji ne znaju, Index je objavio snimku “predavanja” jednog popa, ime zaista nije bitno, u jednoj osmogodišnjoj školi. Ni ime škole nije bitno. Govor prepun mržnje snimio je učenik, trenutno jedini istinski hrvatski heroj. Njegovo ime jest bitno, ali bolje da ga ne znamo.
Ne podnosim Velike Mame. Ne znate o čemu govorim? U Hrvatskoj žive “zvijezde” od kojih većina “živi” od odlazaka na kojekakve “evente”. Organizator im plati sitnu lovu za ukazivanje. Pa tako na premijerama loših kazališnih predstava, otvaranjima parfumerija, slastičarnica i restorana gledamo uvijek iste njuške.
Ovih se dana pred očima hrvatske javnosti odigrava agonija Olivera Dragojevića. On je zvijezda, veliki umjetnik i jako voljen. Često to ne ide skupa, ali kad je o ovom pjevaču riječ ne znam postoji li itko u Hrvatskoj tko ne cijeni njegov talent, ne voli njegov glas, nije uz njegovu pjesmu proživio neke od svojih nezaboravnih trenutaka. Kad mi je umrla sestra pokopali smo je u najužem krugu porodice, tamo smo bili samo mi koji smo je bezuvjetno voljeli i Oliverov glas sa kazetara. Pomogao nam je da spoznamo kako se smrt događa i onima koje voliš.
