Tekstovi

Naša predsjednica je ovih dana u Njujorku rekla kako ne postoji “kolektivna krivnja”. Gospođa je željela naglasiti kako u BiH jesu neki Hrvati klali Muslimane, palili im kuće, ubijali dječicu, masakrirali ih u logorima, možda je neka od silovanih pa ubijenih malih Muslimanki sanjala da će trenirati klizanje na ledu… Gospođa je željela naglasiti da su to radili “neki” i “oni”, a nikako “mi” . General Praljak je u čitavoj priči bio posebno nevin, da nije bio posebno nevin ne bi ispio otrov.

Danas sam na nekom portalu vidjela jednu od najbogatijih Hrvatica, “stilsku ikonu”, kako na minus dva hoda pokraj muža, na nogama joj dlakom obrasle papuče. Obične kućne papuče koje je kreirao neki svjetski peder koštaju oko tisuću eura. Ženska, opsjednuta potrebom da sirotim Hrvaticama pokaže da je u trendu, na gola je stopala navukla one dlake i smiješi se u kameru.

General Praljak jučer je na onom sudu popio otrov. Mala Zemlja Velikih Junaka dobila je svoga Sokrata. Zlobnici već govore, kakva zemlja, takav Sokrat. Koga briga za zlobnike. Sokrat je Sokrat. Postoji li igdje na svijetu zemlja u kojoj se njezini generali samoubijaju? Možda Japan? Ali to je bilo davno. Samoubili su se i Hitler i ekipa, i to je bilo davno, i nemojmo se zajebavati, oni su bili njemački heroji. Ma koliko Nijemci šutjeli o tome.

Ima jedna luda prodavaonica u Rijeci, zove se “Borša”. Često tamo zalazim, torbe su jeftine, a napasanje očiju besplatno. Reći ću vam nešto o sebi, nešto intimno. Moja je penzija dvije tisuće kuna, izdavači mi ne plaćaju, da nemam muža noge optočene tamnoplavim venama virile bi mi iz kontejnera. Imam ja i dvoje odrasle nezaposlene djece, djeca su naša najveća radost, zato me uvijek razveseli kad se sjetim da će se jednoga dana zaposliti.

Jutros mi je kći, pitaj boga čime izazvana, poslala moju fotku kad sam imala dvadeset i šest godina. Bila sam presretna, mlada mama. O čemu sam sanjala? Sjećam se da bih, kad bismo se vozili noću, gledala u blještave prozore i maštala kako ću jednom, jedne noći, vidjeti kako moj prozor sja. I bi tako. Stekla sam ja svoj prvi prozor jako rano, ali to nije bilo to. Željela sam više svojih prozora na svom većem zidu. I bi tako. Ali to nije bilo to.

Ovih je dana demograf Stjepan Šterc izjavio da Hrvatska nestaje. Njegova je izjava osvanula u svim medijima. Nitko nije napisao što ćemo izgubiti kad Hrvatska nestane. “Hrvatska”, to je danas, jako optimistički gledano, mjesto na kome živi cca 3,5 milijuna ljudi. Prije nego što nas Hrvatice i Hrvate za gušu stegne tuga pregolema zbog prestrašne činjenice da “Hrvatska nestaje” treba reći što ćemo izgubiti kad sirotica ispusti dušu.

Draga Mila,

ti si još beba. Gugučeš li? Sigurna sam da si napredno, zdravo, njegovao, malo, toplo ljudsko biće koje pruža bucmaste ručice prema tati, kad ga ugleda. Ti ne znaš da je tvoj tata rijetko s tobom zato jer je zauzet. On je šef zemlje u kojoj ti živiš. Jasno mi je da ne znaš ni što je to “šef” ni što je to “zemlja”, ali tatu prepoznaješ iako ne znaš tko je tvoj tata.

Ova tema baš nikoga ne zanima, ali ne mogu odoljeti. Danas sam u Jutarnjem puna gađenja pročitala tekst o tome kako Amazontočkakom prodaje piratska izdanja hrvatskih knjiga. Hrvatski izdavači su, naravno, popizdili i još su ogorčeni. Neki su pisali Amazonutočkakomu, drugi traže odvjetnike koji će zaštititi njihove interese, treći se samo tresu i puni samosažaljenja kukaju. Njima se nanosi šteta, oni su bespomoćni, Amazontočkakom ne jebe živu silu.

Čitam po portalima koje su sve glumice seksom plaćale dobivanje uloga. Cure, uglavnom ipak bivše cure, danas gospođe u godinama, javljaju se i prepričavaju nam svoj trnoviti put do zvijezda. Javnost se “zgraža”.

U mom srcu oduvijek i zauvijek Vice Vukov nije bio najveći nego jedini pravi hrvatski heroj. Umjetnik. Borac. Intelektualac. Govoriti o njemu kao pjevaču gubljenje je vremena. Dovoljno je samo jednom čuti njegov glas i osjetiti ponos što potječeš iz iste zemlje u kojoj se rodio Vice.