Vratila sam se iz Varšave. Ne mogu doći k sebi. Premijera predstave “Ljubav na posljednji pogled” koju je prema mojoj knjizi režirala i adaptirala Iwona Kempa jedan je od onih trenutaka u životu koji ti poručuje, nema dalje, nema bolje, nema više.
Na Beogradskom sajmu najveća je književna ili “književna” zvezda bila Kristina Kockar. Kockar je žena koja je pobijedila u “rijalitiju” “Zadruga”, Srbi znaju o čemu se radi, ja pojma nemam. Gospođa je napisala knjigu “Moj potpis”. Potpisivala ju je jedno četiri sata, prodala u pitaj boga koliko primjeraka i, očekivano, na sebe navukla bijes srpske “kulturne” i nekulturne javnosti.
Neka mi oproste svi koji me doživljavaju kao hrabru, ledenu kuju kojoj ništa nije sveto. Uzimam slobodan dan. Danas službeno ulazim u sedamdesetu. Zato mogu biti ono što možda jesam, a možda i nisam. Patetična, slinava, dirnuta, raznježena, stara gospođa koja ne može a da ne napiše kako joj je bilo u Beogradu na Sajmu.
Odlazim na Sajam knjiga. Dobila sam milijun narudžbi. Dok pametni ljudi danas švercaju ljude i mlate silnu lovu, ponekad i ljude koje švercaju, muž i ja već godinama iz Srbije švercamo knjige. Na Sajmu ću promovirati “Život bez krpelja”. Kratki sadržaj za one koji ga još ne znaju.
U Nedjeljom u 2 nastupila je Dalija Orešković buduća hrvatska političarka. Neki hrvatski mediji već duže vrijeme najavljuju njezino ozbiljno ukazanje na ekranima naših sirotih života. Ipak, jedno su portalčići i tjednik u kome su tekstovi o knjigama mnogo napetiji nego oni o politici, drugo je Nedjeljom u dva, jedina emisija kojoj se još u “Regionu” vjeruje.
Ja volim mačke. Zato sam rekla Tanji: “Ne idem s tobom u azil.” Tanja je uporna pa smo ipak otišle. Ima tri psa, imala bi ih više da ne živi s kim živi. Životinjama je nosila hranu, rekla mi je da ćemo dva psa “malo prošetati”. “Samo ti šetaj”, rekla sam, “bez mene.” Kiša je padala, gacale smo kroz blato, mogla sam biti doma i gledati Pepicu kako mi pokazuje blještavo bijeli trbuh.
Na jednom našem portalu novinar je predsjednicu Grabar Kitarović nazvao “kujom”. Nisam primijetila da je to izazvalo bilo kakav nemir u ovoj zemlji punoj strastvenih ljudi. Ja sam zadnja koja sam očekivala da će bilo tko reagirati, znam gdje živim, pa ipak i ja takva i ovdje mislim da sve ima svoje granice i da bi se “novinari”, ma koliko bili “inspirirani”, ipak, ponekad, trebali suzdržati.
Umrla je Milena Dravić. Da živimo u nekom drugom vremenu, u nekoj drugoj zemlji, ta bi se vijest ukazala na ekranima jugoslavenskih televizija onako kako nam se ukazala vijest o Titovoj smrti. Milena je bila Tito jugoslavenskog filma. Svi koji smo uz nju odrastali to znamo, generacije koje dolaze prepoznat će je kao veliku, doduše, Tito im neće pasti na pamet. Političari, koliko god bili veliki, s vremenom ipak umiru, umjetnici žive dovijeka.
Stravična priča koju smo čuli od saborske zastupnice Ivane Ninčević Lesandrić koju su u splitskom rodilištu kiretirali bez anestezije užasnula je sve dobronamjerne hrvatske muškarce.
Nitko normalan u Hrvatskoj danas ne čita novine, ne gleda televiziju, ne prati portale. Ipak, vijesti iz ove Doline Strave i Užasa stižu li stižu. Saznadoh tako, protiv svoje volje, da neki šoferi u nekom ministarstvu imaju mirovinu u iznosu od 12.000 kuna, dodatno zarađuju vozeći naše ministre, a boluju od PTSP-a, što im je ogromna prednost. Ne treba tražiti logiku u hrvatskim govnima kojima nas naša Vlada gađa svakodnevno. To je jednostavno tako i amen!
