U Beogradu

Neka mi oproste svi koji me doživljavaju kao hrabru, ledenu kuju kojoj ništa nije sveto. Uzimam slobodan dan. Danas službeno ulazim u sedamdesetu.  Zato mogu biti ono što možda jesam, a možda i nisam. Patetična, slinava, dirnuta, raznježena, stara gospođa koja ne može a da ne napiše kako joj je bilo u Beogradu na Sajmu.

Za neznalice. Potpisivala sam svoju knjigu \”Život bez krpelja\”, zbirku tekstova sa ovoga bloga na temu muškarci, žene, djeca. Nikad i nigdje nisam nastupila a da nisam bila obuzeta jezivom tremom. Pred svaki se nastup tresem, ni jednu svoju snimku nastupa ne gledam, najstrašnije su mi noći pred jutro kad se moram ukazati na nekoj televiziji.

Raste mi tlak, teče mi krv iz nosa, sigurna sam da, ili neću dočekati jutro ili ću se srušiti u studiju. Bila bih na svim mogućim kokainima i heroinima i alkoholima i cigaretama kad bih to mogla podnijeti. Gutam apaurine koji me smiruju samo kad mi ne trebaju.

I tako, uđoh ja u onu sajamsku halu. Milijun ljudi se probija kroz vrući zrak, crveni Lagunin znak blješti. Znam da sam mrtva ali to, najbolja sajamska \”piaruša\”, Lagunina Tanja, ne zna pa me vuče ka stratištu. Penjem se uz stepenice i na katu Lagunine \”kuće\” čekam poziv.

Neki se ljudi oko mene smiju, tamo je i Papić, jedini izdavač koji me redovito plaća ali ja jednostavno ne mogu nikome vjerovati pa ne vjerujem ni njemu. Možda jest dosad bio fer, ali to će se sigurno pokvariti, sa svakim sam izdavačem vodila krvavi rat da bih dobila svoju lovu, svi oni misle da je najprije bio izdavač, a tek se kasnije rodio opet izdavač, pisci su samo \”trošak\”, nešto kao toaletni papir u izdavačkoj kući…

I dok tako čekam \”poziv\” prisiljavam sebe da mislim pozitivno.

Pa mislim. Kupit ću sebi onu crvenu košulju i lude tenisice, kupit ću… Pa mislim. Sve si si već kupila! Skoncentriraj se, babo luda, shvati, pred tobom je \”nastup\”, još jedna propast svijeta u nizu, još jedna smrt. Koliko će ljudi doći, hoće li Papić biti zadovoljan? Što te briga za Papića, tko je Papić, da si hrabra žena, da si ono što drugi o tebi misle, sad bi išetala iz te hale, sve odjebala, vratila se u hotel i žderala puding od griza.

Pa popijem vode. A što mi se može dogoditi? Ako netko dođe, dobro dođe. Ako nikoga ne bude bilo razgovarat ću sa fenomenalnim ljudima koji rade za Lagunu, volim ih svim srcem. Neću biti sama za tim stolom, smiješit ću se kao da sam SRETNA, bit ću OPUŠTENA za popizdit.

Uostalom, kome ja odgovaram? Nitko mene toliko ne može platiti koliko ja mogu patiti ovako prestravljena tu na katu ogromne barake sigurna da sam u krivo vrijeme na krivom mjestu. Oko mene smijeh.

Piša mi se. PIŠA MI SE! UMIREM! Gledam u Tanjino nasmiješeno lice. Odakle se ova pojavila? Tako iznenada? Tako neočekivano? \”Idemo!\” Ne idemo, ne idemo, ne idemoooooooooo, vrištim. Tanja ne čuje i mi se spuštamo. Pred mojim stolom dugačak rep, smiješim se, novinarka Blica Tanja Nježić dobacuje: \”A ja se pitam koga čekaju ovi ljudi?\” Odgovaram bahato: \”Kako to da nisi pogodila otprve?\”

Kreće potpisivanje. Fotkanje, dodiri, grljenje, pokloni, pogledi, imena, imena, imena… I traje tako to neko vrijeme, odrađujem sve sigurna da se to događa nekom drugom, a onda mi priđe mladić koji je za mene napravio čestitku, moju je knjigu kupila gospođa koju je dopratio muž.

Gospođa je u kolicima, nepokretnih i ruku i nogu, gledam je u oči u kojima vidim ljubav i uz zaista nadljudske napore pobjeđujem u sebi potrebu da briznem u plač. Dok nas gospođin muž fotka, dok gospođa uz koju stoji dijete u krilu nosi moju knjigu a usta pokušava rastegnuti u osmijeh, osjećam čistu, najčišću sreću. Moj život ima smisla.

Hvala, Beograde!