Prijatelj mi je očajan. Majka mu ima preko devedeset, on se o njoj, teško pokretnoj i povremeno dementnoj, ne može brinuti jer je i sam bolestan. Morao je prelomiti. Majku je smjestio u dom. Cijena sitnica, osam tisuća kuna. Prolazi kroz pakao.
Ja sam se sa svojim mužem sve dogovorila. Smiješ gledati rukomet, nogomet, odbojku, košarku, snuker, tenis, kad ja nisam doma. Političare ne smiješ gledati ni onda kad me nema. Ako ne bude tako, razbijam televizor.
Ja sam mislila da se to samo meni dešava. Imam dijete. Dijete ima dijete. Muž i ja bismo ponekad htjeli pokraj sebe imati dijete svoga djeteta. Ne pod svaku cijenu jer se dijete moga djeteta koje više nije malo dijete ponaša kao malo dijete. Vi koji nemate dijete ni od djeteta dijete ne znate o čemu govorim pa ću vam objasniti iako vas ova tema ne zanima. Blago vama.
Znamo tko je Milan Bandić, ipak, za neupućene, gospodin je gradonačelnik Zagreba, a Zagreb je glavni grad male i civilizirane i demokratske i europske zemlje.
Pepa Pig, tata Pig, beba Pig urlaju poput luđaka. Muž na mene reži. “Ne može li bar malo tiše?” “Krešo, molim te, stišaj ton, nonića boli glava.” “Ne boli me jebena glava, samo želim da umuknu jebeni Pigovi.” “Zašto urlaš”, čujem sebe kako urlam, “moj unuk je i tvoj unuk, reci mu ti da stiša ton.” Muž na noge navlači japanke i nestaje.
Ponavljam se. Baš me briga. Neki od nas, davne devedesete, imali smo siguran posao u državnoj službi, ja na radiju, i mogli smo šuteći opušteno dočekati penziju. Nismo šutjeli. Bila sam urednica na Radio Rijeci, emisija se zvala “S primorske poneštrice”. Kad je čitava ekipa, podsjećam, bio je to kraj devedesete, dobila otkaz organizirali smo javni pogreb ubijene emisije.
Danas nas Gospa gleda sa stranica svih portala, danas je njezin Dan. Blagi pogled pun ljubavi uperila je u Hrvatice i Hrvate, u ruci drži srce. Navikla sam na Gospu, živim na Trsatu, sto metara od crkve.
Što nedostaje ženama? Zašto ih “njihovi” mužjaci ubijaju, masakriraju, pače, s velikim užitkom? Ne, nema tu razlike između Švedske i Hrvatske, Zadra i Štokholma. Mužjak je mužjak ma gdje živio. Svi su oni ludi za noževima, svima njima treba mrtva žena među nogama da bi im se mogao dignuti, ono, baš dignuti. Ni “Kockasti”, ni kockanje, čak ni jebanje vlastite kćeri ne može ih toliko usrećiti koliko zadnji hropac njihove voljene.
Dosta mi je Thompsona. Drkanje na temu Thompson doživljavam kao osobnu uvredu. Prodaju mi priču da je Thompson gorući hrvatski problem, on je taj koji svijetu govori istinu o “ustaškoj” Hrvatskoj. Da nije njega i “doma” i “spremnosti” Hrvatska bi bila uljuđena evropska i svjetska zemlja onako kako je to uljuđena “Evropa” i onako kako je to uljuđen “svijet”. Mene netko opako jebe.
Tko je Hrvatsku učinio ovim što ona danas jest? Hrvatska je, blago rečeno, sranje od zemlje kojom, otkako je nastala, upravljaju kriminalci. Eto, jučer se javio Jakovčić, bivši istarski župan, danas “europski parlamentarac”, to više govori o Europi nego o njemu, i krenuo srati što on misli o Thompsonu. Jebote, da Thompsona nema trebalo bi ga izmisliti za sve naše “lijeve” i “desne”. “Lijevima” pomaže da dignu glas protiv ustaštva, “desni” svršavajući na Thompsona poručuju Hrvatima kako u vrijeme NDH nije sve bilo onoliko crno koliko je bilo crno. I jedni i drugi nam govore kako je NDH ono što bi nam dovijeka trebalo ili grijati dušu ili nas bacati u duboku bedaru.
U Hrvatskoj se dogodilo čudo. Nikad viđeno Čudo. Ljudi su se spontano našli na dalmatinskim trgovima i zapjevali u znak poštovanja prema Oliveru Dragojeviću, Umjetniku koji je godinama svojom “rašpom” milovao naše duše. Dragojević nije imao šanse pobijediti u ratu sa rakom pluća, malo ih ima kojima je to uspjelo. Izgubio je bitku nad bitkama? Nije i ne može biti gubitnik jedini čovjek u Hrvata koji u nama budi ljubav, nježnost, dobrotu.
