Tekstovi

U Rijeci danas neki hodaju “za život” drugi za… Kao da je bitno zašto hodaju. Naglasak je da ljudi hodaju.

Danas je tema abortus. Da se ne lažemo, abortus je kost koja nam je bačena da se svrstamo u dvije grupe i “hodamo” stazama koje su nam označili. Trebamo nositi parole, držati u rukama balone, oko vrata dječicu.

Neki će vikati: “Život počinje začećem!” Drugi: “Neću teologiju u moju biologiju!” Policija će nekoliko komada prosvjednika koji se ne budu držali svoje crte strpati u marice, oni će na fejs staviti svoje uhićenje i biti heroji ulice jedno pola sata.

Makedonska izdavačka kuća Ars Lamina organizirala je na Sajmu knjiga u Skopju promociju moje knjige Kosturi okruga Madison.

Veselo smo muž i ja odletjeli u Skopje, ipak je to moja sedma knjiga prevedena u Makedoniji. Otišli smo tamo drugi put, još su nam u sjećanju bili susreti sa dragim ljudima koje smo upoznali pred desetak godina.

Zoran, naš domaćin, dočekao nas je na aerodromu. Ostavio nas je pred hotelom. Prošetali smo Skopjem. Na svakom uglu ogromni, kameni lavovi riču tko zna na koga, konji se propinju na svakom uglu, brončani junaci jašu, brončane majke se rastaju zalivene brončanim suzama od svoje brončane djece.

Na današnji dan 1945. godine u Zagreb su ušli partizani i oslobodili ga.

Građani su odahnuli, ma koliko današnje ustaše lagale o tome. Iz Zagreba su nestali fašisti. I ostade tako do 1990. godine kad je Titov general i partizan presvučen u hrvatinu i demokratinu došao na vlast.

Zahvaljujući njemu i njegovima ova slučajna država danas je pustinja. Ubiše kulturu, pravdu, istinu i četiri i pol milijuna Hrvata i Hrvatica. Otjeraše u svijet sve hrvatsko što može hodati.

Na današnji dan pred trideset i devet godina umro je drug Tito.

Živjeli smo u Jugoslaviji. Dok je bio na umoru mnogi od nas jedva smo čekali da se agonija završi. Nadali smo se da će s drugom Titom umrijeti i Jugoslavija.

I bi tako. Iza sebe smo ostavili mrak i ugazili u krvavo svjetlo demokracije. Toliko smo željeli da možemo u svakom trenutku kupiti banane, kavu, upaliti svjetlo, sjesti za volan automobila ne vodeći računa je li dan parni ili neparni.

Volim Varšavu, volim Poljake. Ovaj sam vikend provela u prelijepom gradu.

Ovih su dana na nogama sve hrvatske televizije, pisani mediji, portali. Nova TV otkrila je da u jednoj od hrvatskih zabiti pacijente liječe ili “liječe” ludi doktor i još luđa “sestra”.

U Parizu je u plamenu nestao toranj Notre-Dame. Gorjela je Notre-Dame, čitav je svijet gledao visoki plamen, svatko tko u svijetu danas nešto znači pustio je suzu. Čak i Trump.

Idući vikend idem u Beograd. Rezervirali smo hotel. Pobjeći ću od terora hrvatskih pobješnjelih katolika.

Mila Rončević, teško bolesna riječka djevojčica, ne zna da je Hrvatsku digla na noge. Svi želimo pomoći, svi smo dali ili ćemo dati koliko možemo da bi se skupila astronomska svota od gotovo tri milijuna dolara.

Šef Rebra, najveće bolnice u Hrvatskoj, Ante Ćorušić na Hrvatskoj je televiziji rekao da žene koje odlaze na abortus nisu pacijentice nego “klijentice”.