Tekstovi

Pročitala sam knjigu Vanesse Springora „Pristanak“. Autorica je rođena 1972. godine, urednica je, spisateljica, redateljica, studirala je književnost na Sorboni. Direktorica je izdavačke kuće Julliard. „Pristanak“ je njezina prva knjiga,  izdavač Oceanmore.

Ukratko: četrnaestogodišnja Vanessa postaje ljubavnica poznatog francuskog pisca Gabriela Matzneffa. On je francuska književna zvijezda, dobitnik mnogih nagrada.  U svakoj knjizi opisuje svoja silovanja maloljetnica. Uvijek su prikazana kao ljubavne priče.

Čitava francuska „intelektualna elita“ slavila je njegov „talent“. Manifestom koji je potpisala i Simone de Beauvoir poručili su javnosti da je ono što se dešavalo između perverznog starca i djevojčica „ljubav“.

Grupa divljaka je u Borovu Selu u pratnji policije urlala : “Ubi, ubi Srbina!“.  Navodno „navijači“. Narušavali su javni red i mir. Normalnima je jasno da je to bilo kazneno djelo „javnog poticanja na nasilje i mržnju“. Za takvo nedjelo predviđena je kazna do tri godine zatvora, za organizatore do pet.

U Hrvatskoj se ništa ne odvija spontano. Dečki nemaju kune u džepu. Za pivu i sendvič urlat će što god naručiteljima padne na pamet. Tko su naručitelji nećemo saznati.

Uskoro krećem za Beograd. Doba je korone, zato ću knjigu „Puding od vanilije“ promovirati pred kamerama. Kako izgledati nekoliko desetljeća mlađe?

Muškarac je Pamet, žena je predmet. Kad muškarac govori na televiziji njega se sluša, kad žena govori na televiziji, nju se gleda. Kad ima oko trideset.

Što učiniti sa sobom kad imaš trideset puta dva i još plus?Srećom, živimo u vremenu kad baš svaka žena u pravim rukama može postati djevojčica.

Dva sam puta gledala američki film Nomadland redateljice Chloe Zhao. U glavnoj ulozi igra Frances McDormand. Do sad je dobio sve moguće nagrade, očekuje se da će dobiti brdo Oscara.

Čudna priča. U filmu, osim glavnih uloga, igraju naturščici, ljudi koji putuju Amerikom u svojim kamperima. Uglavnom su to krntije u kojima stari Ameri žive svoj romantični život, svaki dan su u drugom gradu, često mijenjaju i države.

Kad sam film prvi put gledala nisam znala da su likovi autentični, zato me se film nije previše dojmio. Drugi me put pogodio u srce. Nezamislivo je nama Evropljanima kako stari ljudi koji su čitav život radili mogu živjeti u takvoj bijedi.

Koja sam ja sretnica! U Poljskoj mi je izašla peta knjiga, autobiografija  „Ples oko Sunca“. Izdavač Drzewo Babel, prevela ju je Marta Dobrowolska-Kieryl. Sigurna sam, uskoro će se otvoriti granice,  iglama ćemo pobijediti koronu i opet putovati i viđati se kao nekad.

Jedva čekam da se sastanemo na nekom od varšavskih trgova i skupa krenemo u rat protiv odvratnih muškaraca u crnim haljinama koji su vam život pretvorili u pakao.

Prijatelji moji, ima ih i kod nas, ali naše žene još nisu krenule u rat.

U Hrvatskoj gladuje 300 tisuća djece. To ne uzbuđuje one koje smo izabrali da ne bude tako. Građani Hrvatske mire se sa činjenicom da je propast njihova sudbina.

Ovih je dana čitava Hrvatska na nogama jer je jedna „majka“ umlatila svoju djevojčicu. U zemlji u kojoj gladuje 300 tisuća djece gladuju i njihovi roditelji. Glad čovjeku muti razum. Nemaš kuću, nemaš posao, nemaš kruh ni za sebe ni za dijete, a gladno dijete plače jer ne zna da plač ne pomaže. Roditeljima ili „roditeljima“ pada mrak na oči. Treba ugasiti plač. Bacanjem preko balkona, utapanjem u plićaku, udaranjem po maloj glavi. Kad plač zamre na medijsku scenu stupaju „sutkinje“ koje ništa ne znaju o temi, ali one su „majke“, a majka je ekspert i za ubijenu djecu, zato jer je majka.

Predsjednik Milanović nikako da sjaše. Jučer je premijera proglasio nilskim konjem i time uvrijedio biće ni krivo ni dužno za dramatičnu situaciju u kojoj se nalazi Hrvatska.

Nisam vjernica, ali ipak ne mogu pobjeći od Uskrsa. U svakom dućanu, ulazim u njih opušteno jer sam se cijepila, na mene vrebaju šareni zečevi i brda jaja. Nemam ništa ni protiv zečića, ni protiv jaja, čokolada je otkako znam za sebe moja jedina, prava strast. Problem su mi asocijacije.

Kad vidim zeca sjetim se nekih svojih ljubavnika. Svršavali su brzo i neučinkovito. Nije ih bilo mnogo i nisu trajali dugo. Kad vidim jaja padne mi na pamet francuska salata, pa se sjetim majoneze, ona me podsjeti na spermu, sperma na uskršnju spermu, ona na popove,  popovi na silovanje djece i zabranu abortusa, zabrana abortusa na mužjake, mužjaci na gadove od kojih su neki, posebno oni u mantijama, sebi dali u zadatak da svoje glavurde prečesto zabijaju u žensko međunožje, pa onda donesu neki zakon. A ova me rečenica podsjetila na Krležu.

Ne slušam Radio Rijeku. Godinama sam tamo radila, gade mi se likovi u zgradi na Korzu. Dobro ih poznajem, doduše, malo ih je ostalo iz mog vremena, ali su još uvijek žilavi. Dakle, ne slušam Radio Rijeku, ali sam pročitala što se dogodilo muzičkoj urednici koja se usudila na Radio Rijeci pustiti pjesmu Vinka Coce. Vinko Coce pjeva o „bilom lancunu“ u koga bi ga netko trebao umotati kad umre, prevedeno, pjeva Hajdukovu himnu.

Goran Gerovac, kolumnist Večernjeg lista, moj je najdraži kolumnist. Duhovit, ciničan, obrazovan. Subotom iz Večernjaka najprije izvučem njegovu kolumnu. Učinila sam to i danas. Znam koliko je teško svaki tjedan ubosti temu koja već nije izbodena, razvezati tezu koja je samo tvoja. Ne mogu reći da me danas iznenadio ili, ne daj bože, razočarao. Dapače, uvijek me raznježi kad naletim na neko muško koje misli da su sve žene žrtve.

Ali… Oni na nekoj od televizija rekli bi, evo priče. U Zagrebu živi građanka N.P. koja se družila sa Milanom Bandićem. Nisu se skrivali, nitko ih nigdje nije vidio noći o ponoći. Građanka N.P. i gradonačelnik Zagreba opušteno su obilazili dućane sa krznima i zlatom. Građanku N. P. novinari su pitali što je tamo radila, građanka N.P. je odgovorila da skupa sa gradonačelnikom daje podršku zagrebačkim „malim poduzetnicima“.