Jučer sam čitala na jednom našem portalu. Ove nas jeseni čeka smak svijeta. Ugledna liječnica, da nije ugledna ne bi bila na portalu, javila mi je da je jučer u Hrvatskoj od korone umrlo čak tri puta više ljudi nego prošle godine na jučerašnji dan. Broje se samo oni koji su umrli u bolnici. Kad se njima doda broj onih koji umiru doma, u staračkim domovima, u marketima kad vide cijene, brojka je najvjerojatnije deset puta veća.
“Vidi”, muž je čitao net.hr, “listaj!” Na ekranu je bilo 30 guzica J.Lo. Slovima: trideset. Kad smo se upoznali, pred trideset i pet godina, muž mi se kleo da se pali na intelektualke. Danas mu se diže na sredovječnu, nisku, guzatu ženu koja piči prema šezdesetoj. Uzalud mu ponavljam: “Ne bavim se kolonoskopijom starih baba, odjebi!” “Šezdesete su nove tridesete”, odgovara muž i prčka po ofucanim gaćama za po doma.
“Umro je Matijanić”, rekao mi je muž. “Matijanić? Tko je to?” “Matijanić, novinar Indexa.” Nisam željela u to povjerovati. Do nas nesretnika koji živimo u ovoj zemlji svakoga dana stižu samo jezive vijesti. Ipak, neke su jezivije od drugih.
Sve one koji danas duboko ne suosjećaju s patnjama Ukrajinaca civilizirani svijet, “civilizirani svijet” je uvijek Zapad, drži bešćutnim gadovima i gadurama koji besramno puše kurac zločincu Putinu. Kad se govori o Ukrajini uvijek se govori tiho, poželjne su suze bar u jednom oku.
Stonsi u Beču? Smijemo li to propustiti? Mik će uskoro imati osamdeset, to je definitivno njihov posljednji koncert. Smijem li umrijeti a ne to doživjeti? Doduše, već sam bila na tri njihova posljednja koncerta, to vjerojatno neće biti njihov posljednji, ali bi mogao biti moj. Preko interneta karte su nam za minutu bile v žepu.
Otkako imaju Hrvatsku ja se čudim građanima moje zemlje. Ni jednom nisu krenuli na kriminalce koji godinama harače ovom zemljom. Svi naši ministri su lopovi, trenutačni premijer je opsjednut stanjem u Ukrajini, jebe mu se kako mi živimo, predsjednik države se ubi boreći se za prava Hrvata u BiH.
Ovih dana na svim portalima pratimo sapunicu iz života. U glavnoj je ulozi žena koja je ostala bez muža bogataša. Nažalost, na ovim “našim” prostorima pravde nema pa postoji velika vjerojatnost da će jadna ili “jadna” žena ostati bez onoga što misli da joj pripada.
Neki naši komentatori ovih dana u nebesa dižu “herojstvo” Ukrajinaca koji hrabro ratuju protiv Putina iako znaju da u ratu protiv Putina ne mogu pobijediti. Jesu li ti “heroji” glupi ili samo zaljubljeni u svoju domovinu za koju će i život dati? Konačno, otkako smo živi slušamo kako za domovinu treba život dati.
Neki su stari ljudi u mojim godinama teško bolesni, prepušteni na milost i nemilost svojoj djeci. Mnogi su jako siromašni jer su sve dali djeci.
Lijepu Našu digla je na noge vijest o događaju starom tri godine.
Nabildani ministar financija Marić, niski ljudi misle da moraju dobiti na širini ono što nemaju na visini, sa svojom je porodicom ušao u hotel Bellevue u Malom Lošinju. Kad tamo, sve je otkrio portal Net.hr, iznenađenjeeeeeee.
