Objavljujemo Vedranin tekst iz Vala. U srijedu je izašao kao prilog Jutarnjem listu. Damir Štimac koji je pred trideset i tri godine uređivao riječki omladinski list “Val” okupio je staru ekipu. Dečki i cure su svojim tekstovima pokazali da u njima još junačko srce bije.
U Splitu nikad mira. Prekrasan grad, a godinama ga vode mužjaci sa izuzetno izraženim posebnim potrebama. Nikako da se na splitskom političkom nebu ukaže netko normalan. Nije da su ostali hrvatski političari pri sebi, daleko od toga, ali toliko bolesnika u jednom gradu možda bi bilo teško naći.
Okružena sam ženama koje me strastveno ne zanimaju. Slušam tužne priče o njihovim promašenim životima. Muževi ne cijene njihovu teletinu u umaku od govedine, nezahvalna djeca im se porukom jave jednom tjedno, nevjeste su opsjednute karijerom, sinovi zbog tih kuja moraju odlaziti po djecu u vrtić i kuhati ručak onoj anoreksičnoj kravi…
Jesu li žene niža bića kako to danas izgleda kad pogledamo portale? Ili su one ipak vrhunske manipulatorice? Svijetom vladaju muškarci, oni imaju lovu i moć. Ne možeš im dio toga ukrasti ako se ne poslužiš trikovima na koje oni, glupani, padaju. Glupani?
Mene ovaj rat u Ukrajini ubija. Kuglica sladoleda četrnaest kuna, kava petnaest kuna, moje se zalihe tope, treba mi lova!
Kad dođemo u Beograd odsjedamo u hotelu Zepter. Ljudi koji tamo rade fantastični su domaćini, ja mogu u miru božjem svaki dan jesti špagete s umakom od rajčice i nitko se tome ne čudi. To jedem doma, to jedem ma gdje bila.
Za one koji ne znaju, ima li takvih, bila sam u Beogradu promovirati knjigu “Doživotna robija”. Ne znam na kojim sve televizijama nisam bila. Svi su moji nastupi odjeknuli jer su tabloidi i portali ludi za vađenjem rečenica iz konteksta i bombastičnim naslovima.
Divim se gospođi Čavajdi. Nikad ne bih mogla učiniti ono što je ona učinila. Ja sam kao i sve druge prošla kroz život nalijećući na ginekologe monstrume. Još u socijalizmu me svekrva naučila da milost ginekologa moraš platiti. Nisam platila. Mislila sam da trudnica ima pravo biti tretirana kao časno ljudsko biće. Srećom, ona je platila.
Za koji dan odlazim u Beograd na promociju knjige “Doživotna robija”. Ne kažem da je lako napisati knjigu, ovu sam pisala tri godine, ali koliko je teško pripremiti se za promociju zna samo umetnica koja mora biti lepa. Koga briga za knjigu koju promovira umetnica koja nije lepa.
Danas će se diljem Hrvatske otvaranjem javnih kuhinja obilježiti Međunarodni praznik rada. Na skupovima će zabavljači tamburati, a narod gutati grah, prdjeti i slušati pizdarije koje će im govoriti naši demokratski izabrani lažovi i lopovi.
