Kako je život nama civiliziranima bio jednostavan prije ovog pokolja u Oslu i okolici. “Jebeni muslimani” dizali su svijet u zrak. Blizanci, avioni, autobusi u Londonu, čak i policijska postaja u mom gradu Rijeci… Nigdje čovjek nije mogao biti i nije siguran.
Čovjek nikad ne zna gdje ga sreća čeka. Jučer me u tri ujutro probudila kiša. Trebala sam biti vesela jer me vrućine ubijaju. Nažalost, čudno sam biće. Kad je toplo nesretna sam, kada kiši depra me davi. Popila sam apaurin, žuti, da lakše progutam kombinaciju tuge zbog kiše i olakšanja zato što mi u sobi više nije plus trideset.
U posljednje nas vrijeme mediji dave uhićenjima ratnih zločinaca o kojima generacija koja se rodila devedeset i neke pojma nema. Tko je Mladić? Tko je Hadžić? Što će im učiniti Haški sud i zašto je vijest dana da je neki Goran uhvaćen u srpskoj vukojebini?
General Đuro Brodarac više nije ni general ni Đuro ni Brodarac. On je pokojnik a o pokojnicima treba govoriti ili sve najbolje ili šutjeti. Ja ću šutjeti o Brodarcu ali ne mogu šutjeti o Jutarnjem listu koji nije pokojnik iako bi to trebao biti. Morao bi crknuti na isti način na koji je crknula Murdochova tiskovina koja je prisluškivala ljude, brisala poruke u mobitelu mrtve djevojčice, otkrivala čitateljima gladnima zlobe i zloće najintimnije detalje iz života svojih žrtava.
Jednom sam otišla na glasanje. I zaista, Račan je svrgnuo Tuđmana. Prijatelji i ja veselili smo se do jutra i jedni drugima pokazivali V. A onda me prošla volja. Račan nije učinio ono što sam ja od njega očekivala. Hadezeovski kriminalci ostali su na slobodi a stale su se kotiti Račanove lopine.
Na kraju školske godine učitelji i dječica iz hrvatskih osnovnih škola odlaze na izlet. Za sada putuju samo Hrvatskom. Španjolska, Engleska ili Italija još nisu u modi. I dok srednjoškolski profesori ubiru lijepu proviziju organizirajući maturalna putovanja preko njima najdražih agencija siročad iz osnovnih škola mora bauljati Hrvatskom da bi djeca upoznala Domovinu a zatim je još više voljela.
Cijeli svijet je bio na nogama. Šef MMF-a Strauss-Kahn, ljevičar i poznati borac za prava sirotinje u svim državama žrtvama MMF-a u jednom je njujorškom hotelu silovao ili pokušao silovati, mediji nisu bili precizni, “tamnoputu” sobaricu, inače samohranu majku.
Moji prijatelji i ja, sve ljudi oko pedeset ili šezdeset plus imamo dojam da je pred nama još jako malo pravog života. Zato putujemo na sve strane svijeta, uglavnom nemamo love pa prodajemo rodne kuće ili peglamo kartice. Vi koji sve dane fašizma, antifašizma, sva tijelova i dane državnosti morate provoditi doma pojma nemate kako je krasno izaći iz ove zemlje.
Sigurna sam da mi nećete povjerovati. Pojma nemam kad je Dan državnosti, saznat ću htjela to ili ne. Hrvatska ima, nemojte me držati za riječ, čini mi se, dvadeset godina. Da nismo pobijedili četnike ne bi bilo ni Hrvatske ni rođendana ni zastava ni praznika ni razularenih političara koji će slaviti Pobjedu sa čašom šampanjca u ruci.
Hvala dragom Bogu i policiji, izgleda da će u Zagrebu Parada ponosa proći bez mrtvih, ranjenih, krvavih, prebijenih, slomljenih… Sve protiče u najboljem redu. Jedno tristo gejeva i gejica pjeva i pleše, zaboravila sam gdje, a milijun hrvatskih policajaca ih čuva.
