Zagreb

Damir Boras je rektor, prevedeno na hrvatski, upravljač Zagrebačkog sveučilišta. Da se razumijemo, ja pojma nemam čime bi takvo nešto u normalnoj državi moglo rektorirati, ali tko mene pita? Taj Damir ima iza sebe bezbroj afera, jedna od perverznijih je frka oko dodjeljivanja počasnog doktorata Milanu Bandiću, jednom u nizu doživotnih suspektnih hrvatskih mafijaša.

„Osebujni“ Damir već godinama zagađuje hrvatski sveučilišni i medijski prostor i nitko mu ništa ne može. Nikad nećemo saznati je li to zbog toga što ga ljubi „počasni doktor“ ili se hrvatskim moćnicima u obrazovanju i kulturi živo jebe tko će u Zagrebu rektorirati.

Zatvorilo u Hrvatskoj kafiće, restorane, barove… zato što svijetom hara kuga 21.vijeka. Mrtvih na sve strane, bolnice krcate, šatori se dižu, nema liječnika, nema sestara, nema lijekova. Vlada, Stožer ili pitaj boga tko odlučio je da bi neke ovce trebalo stjerati u tor.

Ugostitelji i ostali zaključani digli su se na zadnje noge i krenuli, tako tipično hrvatski, paliti lampaše na Trgu bana Jelačića i prijetiti(kome), da će krenuti dijeliti otkaze. Oni će propasti, tisuće će ljudi ostati bez posla, Hrvatskom će zavladati glad, bijeda, kriminal…

Svi su oko mene usrani. Peru ruke tri puta prije jela, jednom za vrijeme, a nakon svake nužde bar pola sata iznad bidea trljaju međunožje, pa onda opet operu ruke. Jasno mi je, ne morate vikati na mene, zašto ste nervozni, ne sjede baš svi Hrvati i Hrvatice satima na bideu, mnogi ga nemaju. Govorim o onima koji ga imaju.

I ja ga imam. Služi mi za pranje nogu prije spavanja, neka ovo ostane među nama, jedina sam u Hrvatskoj koja se ne tušira svaki dan. Dobro, dobro, ima i onih koji nemaju kupatilo, govorim vama koji ga imate. Ne tuširam se devet puta dnevno i ne perem ruke tristo puta dnevno jer sam negdje pročitala da ljudskom tijelu treba koža.

Neki od nas živimo u Hrvatskoj otkako je imaju, jedno trideset godina. Nakon svake afere koju provale mediji, „transkripte“ im pošalju „službe“, pomislimo, jebote, jebote, ovo je dno! Jebote, jebote, niže ne može!

Oni koji nama demokratski vladaju također misle, jebote, jebote, koji vam je kurac? Kako vam nije jasno, Hrvatska nema dno? Lijepa Naša je bezdan. Ej, glupani i glupače, vi ste izabrali glumce, uključili program,  gledajte.

Sve je meni jasno, pa ipak…U Vatikanu su lopine visokoobrazovani kardinali, najebavaju, kad ih Papa ćopi, zbog nekoliko stotina tisuća eura. Jedan vatikanski velečasnik je upravo odletio. Kod nas konobar u samo jednoj garaži drži milijun eura.

Na današnji dan 1945. godine u Zagreb su ušli partizani i oslobodili ga.

Građani su odahnuli, ma koliko današnje ustaše lagale o tome. Iz Zagreba su nestali fašisti. I ostade tako do 1990. godine kad je Titov general i partizan presvučen u hrvatinu i demokratinu došao na vlast.

Zahvaljujući njemu i njegovima ova slučajna država danas je pustinja. Ubiše kulturu, pravdu, istinu i četiri i pol milijuna Hrvata i Hrvatica. Otjeraše u svijet sve hrvatsko što može hodati.

Ovih dana, čitam po portalima, gori Zagreb. Pale se kontejneri, gore automobili, zagrebačke noći svijetlije su od zagrebačkih dana. Tko su teroristi, tko je meta? Gori li Zagreb jer su zagrebačke ludnice zbog nedostatka državnog novca luđacima dale slobodne dane? Bandić se vozika okolo u ludom autu dok zagrebačka djeca u vrtićima skapavaju od gladi.  Bandić za djecu nema love, za luđake još manje.

U utorak, 12.11.2013. godine, u 14 sati na Interliberu, paviljon 6 (centralna pozornica) održat će se promocija novog romana Vedrane Rudan pod nazivom “Amaruši”. Detaljnije na Facebooku.

Nazvala me mlada novinarka jednog zagrebačkog radija i zatražila da za njene slušatelje komentiram činjenicu da “u Zagreb opet stižu striperi koji će izazvati vrištanje starih, frustriranih baba”. Tko je “stara frustrirana baba”? To sam ja. Frustrirana sam jer nema dana da me nešto ne boli. Danas su to leđa, dolje desno, bol se reflektira prema listu desne noge.

Ja sam spisateljica. Da sam kiparica ili slikarica od države bih dobila veliki atelje. Da sam kompozitorica pjesme “Dođi k meni, drago moje, da te grle ruke moje”, svako vrtenje na radiju u kafiću naplatila bih u zlatu jer Glazbena unija štiti svoje umitnike.

Zato sam krenula na izbornu skupštinu Hrvatskog društva pisaca, sjedište je u Basaričekovoj, to vam je na Gornjem gradu. Tamo smo trebali izabrati novog predsjednika koji će se znati izboriti za naša prava.