Zagreb

Sjećam se Jugoslavije. Za one koji su je zaboravili ili nisu u njoj živjeli…

Mislim da nema čovjeka u Hrvatskoj koji ne zna što se dešava srpskim studentima. Strašna je njihova borba, divim im se, imaju od starta moju jadnu podršku.

Jedina sam kojoj je Thompsona i Svjetskog događaja stoljeća pun kurac.

Krenulo je. Izbori su tu, treba osvojiti Zagreb, a neprijatelja treba maknuti sa prve crte bojišnice.

U, jebote! Kadgod pomislim da me u ovom sranju od zemlje ništa ne može iznenaditi pročitam kako je gradonačelnik Zagreba Tomašević u sklopu akcije “Milijarda ustaje protiv nasilja nad ženama” posadio četiri stabla u parku Bundek, gdje je već posađeno 400 stabala koja simboliziraju jednako toliko ubijenih žena u Hrvatskoj u posljednjih 20 godina.

„Narode! Čujte i počujte!“ Sad zamislite da pod vašim prozorom ovo urla čovjek i istovremeno lupa palicama po velikom bubnju. Zamislili ste. Što vam prvo pada na pamet? Zatvoriti prozor?

Krivo! Čujte što će vam bubnjar reći. Lik će vas obavijestiti da će se sutra 01. srpnja u 19.00 sati u Vintage Industrial Baru u Zagrebu, Savska cesta 160, održati promocija moje knjige „Puding od vanilije“. Voditelj promocije bit će Aco Stanković. Predstavljanje knjige izgledat će nešto kao Četvrtkom u 19.00.

Kupujem novi kauč, ljeto je krenulo, stižu mi gosti, stari mi se kauč raspao na pragu punoljetnosti. U surfanju je spas. Pomogla mi je prijateljica čija je prijateljica u Beogradu kupila fenomenalan kauč plave boje koji se može razvući u krevet, zlu ne trebalo. IKEA, trosjed FRIHTEN SKIFTEBO plavi, broj 604.315.63. JES!

Goran Gerovac, kolumnist Večernjeg lista, moj je najdraži kolumnist. Duhovit, ciničan, obrazovan. Subotom iz Večernjaka najprije izvučem njegovu kolumnu. Učinila sam to i danas. Znam koliko je teško svaki tjedan ubosti temu koja već nije izbodena, razvezati tezu koja je samo tvoja. Ne mogu reći da me danas iznenadio ili, ne daj bože, razočarao. Dapače, uvijek me raznježi kad naletim na neko muško koje misli da su sve žene žrtve.

Ali… Oni na nekoj od televizija rekli bi, evo priče. U Zagrebu živi građanka N.P. koja se družila sa Milanom Bandićem. Nisu se skrivali, nitko ih nigdje nije vidio noći o ponoći. Građanka N.P. i gradonačelnik Zagreba opušteno su obilazili dućane sa krznima i zlatom. Građanku N. P. novinari su pitali što je tamo radila, građanka N.P. je odgovorila da skupa sa gradonačelnikom daje podršku zagrebačkim „malim poduzetnicima“.

Umro Milan Bandić. Očekivano, lešinar(i), „novinari“ koji su od njega dobivali tisuće kuna, krenuli su čerečiti mrtvo tijelo. Gadljivo, odvratno, gnjusno, očekivano.

Tko je bio Milan Bandić? Bandić je bio političar, dakle, član mafije. Bit ću precizna. Član esdepeovske, hadezeovske i crkvene mafije. Kako je čovjeku koji je došao iz sela bogu iza nogu uspjelo postati gradonačelnikom Zagreba, glavnog grada jedne zemlje? Cinici će reći, kakav grad takav gradonačelnik, kakva zemlja, takav političar. I bit će u pravu.

Hrvatskoj se dogodio smak svijeta. Komad Hrvatske izbrisan je sa lica zemlje. Pod ledenom kišom stoje ljudi koji čekaju našu pomoć. Nemojmo se zavaravati mi koji imamo krov nad glavom i patnju gledamo na ekranu. Preživjela sirotinja koja je izgubila sve ni izdaleka ne dobiva onoliko pomoći koliko bi joj Hrvatska mogla i morala dati.

Nisu građani krivi. Svi mi koji smo toliko puta pomagali ljudima u nesreći isto smo se toliko puta uvjerili da je pomoć skrenula u džepove mnogobrojnih zločinaca. Čujemo da je Crveni križ organizacija kojoj žestoko ne smijemo vjerovati. Istina koju su mnogi od nas naslućivali bačena nam je ovih strašnih dana u lice. Ni Caritas nije bolje prošao. Kako pomoći?