Vlada

Naše televizije, ona koju plaćamo posebno i portali, širom su otvorili vrata svim ambicioznim hrvatskim luđacima i luđakinjama. Gospoda seru što im padne na pamet, posebno su osjetljiva na hrvatstvo, Domovinski rat, jame, abortus, četnike, Tita, bratstvo i jedinstvo, čistoću jezika…

Kad sjašu sa abortusa, zajašu na Srbe i obrnuto. Svaka od izjava tih spodoba u trenu postane brejkingnjuz. Novinari kreću s kruškama prema ogavnim njuškama, a narod čita, sluša, gleda pizdarije i hvata se za glavu. Sve te gadove i gadure mi plaćamo.

Na nekom od portala pročitala sam tekst na temu jesmo li mi Hrvati ljubomorni na Srbe. Autor teksta nam je dokazao, između ostalog citirajući uglednog srpskog profesora, da možda ipak ne treba biti ljubomoran na Srbe.

Gledala sam uživo dešavanja u Beogradu zahvaljujući američkoj televiziji N1. Danima sam buljila u ekran i pokušavala shvatiti o čemu se radi. Neki od Srba žele srušiti Vučića. Razlozi su jasni. Čovjek je zgrabio državu u šake i ne popušta. Na demokraciju u tom balkanskom tamnom vilajetu čekat će se još godinama. Na nju će čekati oni koji vjeruju da postoji. Nisam među njima.

Hoće li se u Hrvatskoj ikad prestati govoriti o pički kao o gorućem problemu? Kad god su izbori pred vratima na hrvatskoj cesti leži hrvatska pička koju ujedinjenim snagama čereče hrvatski političari i hrvatski biskupi.

Bijeda nije tema, nikad nije ni bila, čak se i korona niječe iako nas opet grabi za vrat. Pička, pička, pička. Abortus, abortus, abortus. Abortus je ubojstvo znaju i Raspudić i Škoro i ostali mužjaci u hrvatskoj politici koji su ipak iskusniji i pametniji pa šute na tu temu. Što je abortus znaju i biskupi koji nikad pičke vidjeli nisu. Ubojstvo, ubojstvo, ubojstvo. GRIJEH! I nema većeg od njega!

Žene se u Hrvatskoj zlostavljaju čitave godine, mlati ih se, siluje, ubija, ponižava na milijun načina. Osmi mart je ipak dan kada se građanke Hrvatske tuca na posebno maštovit način.

Ne pada mi na pamet citirati Premijera koji je nešto frfljao na temu žena u Hrvatskoj, gospođu Predsjednicu još manje. Oni su danas bili jednako tupi kao i u ostale dane.

Dok smo živjeli u Jugoslaviji bili smo uvjereni kako nas se prisluškuje. “Neću o tome preko telefona”, izgovarao je baš svatko. Meni je to bilo smiješno. Zašto ljudi misle da su bitni? Tko ih prisluškuje? Kakve tajne znaju? Kad bi moja mama subotom nazvala svoju sestru i rekla joj da bi se sutra trebale naći na tržnici, razgovor bi završila rečenicom:“Ne mogu o tome preko telefona.” Pitala sam jednom mamu kakvu tajnu čuva. “Kupit ćemo televizor.” “Zašto je to tajna?” “Zato jer nemamo novaca.” “Kako ćete onda kupiti televizor?” “Tvoj ujak je šef prodavaonice u kojoj se mogu kupiti peći na drva na kredit bez učešća. Mi ćemo kupiti te peći, a zapravo ih nećemo kupiti nego ćemo samo dignuti kredit, tvoj ujak će nam dati keš pa ćemo onda kupiti televizor. Televizor se ne može kupiti na kredit jer je to luksuzna roba. Ne mogu o tome preko telefona, danas se sve prisluškuje, da se dozna tvoj bi ujak izgubio posao i završio na robiji.”

Vidjela sam da se potpisuje peticija, studenti traže da im i dalje ostane neoporezivo 50.000 kuna prihoda godišnje, ovi novi su im iznos spustili na 15.000. Potpisala sam. Suosjećam sa klincima, ali… Što znači “peticija”? Kad je u povijesti “peticija” išta promijenila? Nema toga što mi u Hrvatskoj toliko ide nakurac koliko mi idu mladi. Otkako postoji Hrvatska, mislim na ovo sranje što neki nazivaju državom, mlade se zajebava, jebe i siluje.

Za neznalice, ako ih ima. Andrea Zlatar je ministrica kulture, osoba nad čijim se lešom trenutno izdrkavaju prodani hrvatski mediji, portali, tiskovine, Hrvatska televizija posebno je nemirna, ne bi me čudilo da se oglasi i Hrvatsko društvo lovaca na leptire. Što je učinila Zlatar-Violić? Digla je lovu za putne troškove, u kešu, nije išla ni na kakav službeni put a onda je na rate lovu vraćala. Čitamo i kako “voli zaviriti u čašicu.”

Hrvatska vlada je najvjerojatnije našla način kako pomoći švicarcima. Troškovi hrvatske pljačke stoljeća rasporedit će se tako da dio otpadne na sirote banke a dio na sve građane. Ljudi koji nisu digli kredit u švicarcima s pravom se bune. Zašto bi netko tko se nije uvalio u dug platio moj dug? Slažem se, ali…

Ja se nisam zadužila zato jer sam neodgovorna osoba koja se voli zajebavati. Htjela sam kupiti stan od tridesetak kvadrata. Tadašnji šef Hrvatske narodne banke Željko Rohatinski, opskurni lik koji je bio debelo plaćen da me štiti od pljačkaša, nije učinio ništa. Nitko mu danas ne spominje ime ni činjenicu da je bio proglašen najboljim guvernerom na svijetu, čini mi se, zato jer je mafiji štitio leđa.

Ovih je dana premijer svome ministru dao nogu. Jedna od esdepeovskih frakcija zgrožena je “načinom” uručivanja noge. Sve se to moglo i moralo drugačije. Premijer se ne da smesti. On je ministru uručio kopito zato jer su njemu od svega na svijetu najbitnije “čiste ruke”.

Čitam komentare ispod svojih tekstova. Neki misle da bi na netu trebalo ukinuti komentare jer taj način komunikacije daje mogućnost “bolesnicima” da iz sebe, anonimno, izdrkaju ono najgore. Ono “najgore”? Sigurna sam da internetska anonimnost ljudima pruža mogućnost da iz sebe istisnu svoju suštinu.