Srbi

Danas je Dan državnosti. U kakvoj zemlji živimo? Moja je prijateljica od privatnog poduzetnika kupila stan, otac joj je prodao očevinu, ostala je i bez stana i bez love. Ovih dana Država od nje traži da plati sudske troškove, oko petnaest tisuća eura. Izgubila je rat sa razbojnikom koji hoda Korzom slobodan poput ptice i prevarenima, nije ona jedina, šalje jasnu poruku, jebite se!

Živimo u zemlji u kojoj je potpuno normalno da sin nekog tajkuna na zebri ubije dijete ili djecu siromašnih roditelja i bude oslobođen jer je iz „dobre porodice“. Korumpirani suci i sutkinje s vremena na vrijeme svrate na televiziju pa nam poručuju kako građani vezano za naše pravosuđe imaju lošu „percepciju“, nema korumpiranih među sucima i sutkinjama.

Pročitala sam knjigu Vanesse Springora „Pristanak“. Autorica je rođena 1972. godine, urednica je, spisateljica, redateljica, studirala je književnost na Sorboni. Direktorica je izdavačke kuće Julliard. „Pristanak“ je njezina prva knjiga,  izdavač Oceanmore.

Ukratko: četrnaestogodišnja Vanessa postaje ljubavnica poznatog francuskog pisca Gabriela Matzneffa. On je francuska književna zvijezda, dobitnik mnogih nagrada.  U svakoj knjizi opisuje svoja silovanja maloljetnica. Uvijek su prikazana kao ljubavne priče.

Čitava francuska „intelektualna elita“ slavila je njegov „talent“. Manifestom koji je potpisala i Simone de Beauvoir poručili su javnosti da je ono što se dešavalo između perverznog starca i djevojčica „ljubav“.

Grupa divljaka je u Borovu Selu u pratnji policije urlala : “Ubi, ubi Srbina!“.  Navodno „navijači“. Narušavali su javni red i mir. Normalnima je jasno da je to bilo kazneno djelo „javnog poticanja na nasilje i mržnju“. Za takvo nedjelo predviđena je kazna do tri godine zatvora, za organizatore do pet.

U Hrvatskoj se ništa ne odvija spontano. Dečki nemaju kune u džepu. Za pivu i sendvič urlat će što god naručiteljima padne na pamet. Tko su naručitelji nećemo saznati.

Dragi prijatelji  iz Srbije!

Priznajem, nije mi bilo na kraj pameti da će moj odlazak u Beograd na cijepljenje izazvati toliku frku. Da sam znala…Sinoć sam telefonom dala kratki intervju za N1. Nisam čula što je novinarka pustila od onoga što sam rekla.

Zaboravila sam razgovor, kad…Od jutra mi stižu stotine mailova iz Srbije i čitavog svijeta. Moji dragi čitatelji pišu mi kako oni znaju da nisam otišla u Srbiju nikome ukrasti ni cjepivo ni život.  Trebalo mi je vremena da shvatim da sam na srpskim mrežama proglašena strankinjom koja je došla u zemlju Srbiju uzeti ono što joj ne pripada ni po Bogu ni po zakonu.

Zaključana sam već mjesecima, ovo malo dana što mi je preostalo trošila sam na čekanje cjepiva. Unuka ne smijem poljubiti ni preko maske. Čekala sam, čekala i čekala.

Nazvala je naša beogradska prijateljica Tanja. Rekla mi je da ja kao „umetnica“ kojoj se igra predstava u Beogradu i autorica mnogih knjiga objavljenih u Srbiji imam pravo na cjepivo protiv korone. „Kad dolazite?“ Luđi prijedlog u životu nisam čula. Ipak, zahvalila sam Tanji kao da je žena normalna.

Umrla je Mira Furlan. Teško da je netko mogao pomisliti da će toliko lijepih riječi biti ispisano u spomen na „jednu od najvećih jugoslavenskih glumica“. Nisam poznavala Miru Furlan što nikako ne znači da se ne mogu opušteno pridružiti hordi ožalošćenih koji su joj ovih dana preko portala pisali srcedrapateljna pisma, ispričavali joj se iako bi uvijek naglasili da oni nisu bili „krivi“, ali, eto…

Tko je kriv što je Mira Furlan morala pobjeći devedeset i prve? Kakvo glupo pitanje. Kriva je „devedeset i prva“. Danas se sve toliko promijenilo, na bolje, naravno, zato su se pokojnici, preko delegata, ispričali i „Zagreb“ i „Hrvatska“. Žena koja je „one devedeset i prve“ jedva sačuvala živu glavu, ovih dana „odozgo“ može uživati u svijećama, lampionima, crvenim karanfilima i drugim maštovitim znakovima „hrvatskoga“ očaja koji srca naša zbog „velikog gubitka“ lomi.

Već godinama se čitave skupine ljudi procjenjuju na osnovu kojekakvih „ispitivanja“. Budale koje se hvataju na „rezultate“ mogu saznati da Hrvati najviše „mrze Srbe“, ne žele „stanovati u blizini Roma“, i ne bi htjeli da im „sin oženi muslimanku“. Hrvati su mrzitelji, ksenofobi, zli, za razliku od Finaca koji ne mrze Srbe, žele stanovati u blizini Roma, a Šveđani jedva čekaju da im sin oženi muslimanku.

Internet trpi sve pa tako i ovakve „istine“. Ništa ne može biti manje istina od onoga što nam prodaju kojekakve agencije za ispitivanje koječega. Ne, nije istina da Hrvati mrze Srbe, nije istina da Srbi mrze Hrvate, da ne idem dalje, i nije istina da su Srbi i Hrvati „dobri“ samo za vrijeme poplava i potresa.

Poznati hrvatski pisac Pero Kvesić, tko ne zna tko je neka ga gugla, piše jedno sto godina. U „životnom intervjuu“ za Večernjak rekao je da je Hrvatska „nakaradna zemlja“.

Večernjak je definitivno najbolji hrvatski dnevnik pa je intervju Pere K. odjeknuo. Javili su se profesionalni Hrvati i profesionalni katolici i napali sirotog Peru K. Po njima, Pero K. sere, Hrvatska nije „nakaradna“. Dapače, demokratska smo zemlja u kojoj Pero K. slobodno smije govoriti laži i pizdarije. Da je Pero K. tako nešto rekao „u onoj zemlji“, najeb'o bi, osudili bi ga na dugogodišnju robiju. Demokratska, europska zemlja dozvoljava ološu da sere po svojoj domovini.

Kolona koja će slaviti zločin

U srijedu će kroz Vukovar proći kolona koja će obilježiti najveću veleizdaju u povijesti Hrvatske. Gospodo! Čujte kako je govorio Siniša Glavašević! Još uvijek imate vremena odustati. Prljavi čin koji se iz godine u godinu ponavlja bahati je izraz prezira prema Siniši Glavaševiću, njegovim suborcima, civilnim žrtvama, gradu Vukovaru i građanima Hrvatske koji vole istinu i svoju zemlju.

Fotografija: https://commons.wikimedia.org/wiki/User:Pudelek

https://www.youtube.com/watch?v=3e9zHmuUJ8I&feature=youtu.be

Draga ekipo, draga publiko!

Večeras će biti premijera „Dabogda te majka rodila“. Ne mogu vam opisati koliko mi je žao što neću biti s vama. Upoznala sam većinu od vas, divni ste ljudi, kada smo se sreli imali smo velike planove. Vi igrati moje likove, ja doći u moj voljeni Beograd. A onda nas je zaključala korona. Svijet mi se srušio na glavu. U martu, kada se dan pred pretpremijeru otkazala predstava, imala sam osjećaj da korona nešto posebno ima protiv mene, da baš mene želi opako zajebati i za srce ugristi.

Vrijeme je pokazalo da nisam bila meta. Čitav svijet je pod ključem, ja ne znam čijim, možda neki znaju, ali šute. Mislite da sam jedna od onih ludih teoretičarki zavjere? Nisam, ali mi je nekako nevjerojatno da se može u nekoliko minuta razoriti svijet, a već mjesecima nitko na svijetu ne zna što je korona. Gdje su ljudi koji se čitav život bave medicinom? Jedino što smo od njih do sad suvislo čuli jest da moramo prati ruke. Dobro jutro, Znanosti!