Srbi

Ajmo utvrditi gradivo koga znaju svi koji ga žele znati. Oluja je bila akcija Hrvatske vojske u organizaciji Amerikanaca. Milošević i Tuđman dogovorili su čišćenje „Krajine“ ili Krajine od Srba. Srbi su preko radija obavještavani u koliko sati i kojim putem trebaju krenuti prema Srbiji. Ne govorim napamet. Pokraj radija sjedila je moja svekrva, ali je odlučila ostati. Ostao je i moj svekar.

Dvije ili tri stotine tisuća Srba, možda više, možda manje, moralo je napustiti prostor na kome su živjeli stoljećima i protiv svoje volje krenuti Tamo Daleko. Oluja nije i nikad neće biti hrvatska Pobjeda nad Pobjedama ma koliko „mi“ mahali zastavama svake godine petog dana kolovoza.

Naše televizije, ona koju plaćamo posebno i portali, širom su otvorili vrata svim ambicioznim hrvatskim luđacima i luđakinjama. Gospoda seru što im padne na pamet, posebno su osjetljiva na hrvatstvo, Domovinski rat, jame, abortus, četnike, Tita, bratstvo i jedinstvo, čistoću jezika…

Kad sjašu sa abortusa, zajašu na Srbe i obrnuto. Svaka od izjava tih spodoba u trenu postane brejkingnjuz. Novinari kreću s kruškama prema ogavnim njuškama, a narod čita, sluša, gleda pizdarije i hvata se za glavu. Sve te gadove i gadure mi plaćamo.

Na nekom od portala pročitala sam tekst na temu jesmo li mi Hrvati ljubomorni na Srbe. Autor teksta nam je dokazao, između ostalog citirajući uglednog srpskog profesora, da možda ipak ne treba biti ljubomoran na Srbe.

Gledala sam uživo dešavanja u Beogradu zahvaljujući američkoj televiziji N1. Danima sam buljila u ekran i pokušavala shvatiti o čemu se radi. Neki od Srba žele srušiti Vučića. Razlozi su jasni. Čovjek je zgrabio državu u šake i ne popušta. Na demokraciju u tom balkanskom tamnom vilajetu čekat će se još godinama. Na nju će čekati oni koji vjeruju da postoji. Nisam među njima.

Da sam lakozapaljiva ženska baš bih bila sretna ovih dana. Čitav je „civilizirani svijet“ na nogama. Ljudi stupaju ulicama svih svjetskih gradova i „bore se“ protiv rasne segregacije. U ovoj se priči urla, drži govore i transparente, diže šake u zrak da bi se pomoglo crncima, ma gdje bili, u borbi za njihova ljudska prava.

Crnci, ma gdje bili, u Americi, Australiji, Britaniji, Francuskoj…žele „samo“ jedno. Ravnopravnost s bijelcima. Daleko bi me odvelo kad bih krenula nabrajati imena svih „velikih“ ljudi današnjice koji ih podržavaju, neki čak uplaćuju milijune dolara koji će biti uloženi u…Što? Daljnju borbu za crnačka prava? Nove prosvjede? Otvaranje radnih mjesta na neodređeno vrijeme samo za crnce? Izgradnju državnih stanova diljem svijeta u kojima će crnci živjeti k'o ljudi i plaćati nisku stanarinu?

I zecu se kurac na sirotinju diže. To je poznata, stara hrvatska poslovica. Samo u tom kontekstu možemo objasniti zašto su u posljednje vrijeme Hrvati krenuli mlatiti Srbe.

Srbi kao bilo kakav faktor u Hrvatskoj ne postoje. Ima ih u vukojebinama Dalmatinske zagore i nešto sitno u gradovima. U Dalmatinskoj zagori žive starci bez struje i vode koji s vremena na vrijeme smiju nešto reći perverznom novinaru koji misli da i sirotinja ima pravo na život i onda kada je srpska.

Ruža Tomašić ovih je dana u Hrvatskoj digla veeeeliku frku. Članica EU parlamenta opet je krenula u bespoštedan lov na hrvatske Srbe. Po njoj krajnje je vrijeme da se Hrvatska “očisti” od srpskih “silovatelja i ratnih zločinaca” koji Lijepom Našom slobodno šeću zahvaljujući Zakonu o oprostu koji je “pod pritiskom” izglasan za vrijeme Tuđmana.

Hrvati su tužili Srbe zbog genocida. Srbi su tužili Hrvate zbog genocida. A što je to genocid? To je kad hrvatske matere koje su u Domovinskom ratu izgubile svoje najdraže danas u Dnevniku Hrvatske televizije prebiru krunicu i plaču. To je kad srpske matere plaču jer su u istom ratu izgubile svoje najdraže. To je kad muslimanske matere plaču jer su u istom ratu izgubile svoje najdraže. To je… Genocid je kad matere plaču nad nađenim ili izgubljenim leševima svoje djece i svojih muževa.

Sjećam se devedesetih. Radila sam na Hrvatskom radiju u Rijeci, u svojoj emisiji “S primorske poneštrice” uvrijedila sam Tuđmanovu lentu i dobila otkaz. Nitko od kolega iz redakcije nije stao na moju stranu jer je Tuđmanova lenta bila Hrvatska a sve što je Njega, Njegovu politiku i krpu koja mu je prekrivala trbuh stavljalo pod upitnik bilo je proglašavano “četnikom”, ako je bilo muško. “Četnikušom” ili “jugoslavenskom kurvom”, ako je bilo žensko.

Čudim se “Srbima” koji u Hagu dokazuju “genocidnost” “Hrvata” u proteklom ratu citirajući što je devedeset i prve govorio Dolenčić. Za neznalice, Dolenčić je hrvatski kazališni režiser spreman da za lovu govori i režira ono što mu gospodar naredi. Vrijeme je da “Srbi” promijene advokate koji misle hrvatsku “genocidnost” dokazati citirajući marginalnog lika.

Danas sam čula da je jučer bio Dan borbe protiv rasizma. Nije da baš ne gledam teve ali se ne sjećam da su čitav dan trubili o tome onako kako to čine kad je Dan domovinske ponosnosti ili Dan Svetoga Mihaela koji štiti sve Mihaele. Dan borbe protiv rasizma vjerojatno jest bitan ali ne i za nas Hrvate i Hrvatice kad oko nas ne šeću ljudi boje čokolade koji nisu baš toliko bezopasni koliko se moramo praviti da jesu na Dan borbe protiv rasizma.