Moja prijateljica N ima unuka. Mali se zove Noa zato jer mu se brat zove Vito. Da nema brata zvao bi se Vito, a da je djevojčica zvala bi se Nika. Njena kći ne dovozi joj unuka na čuvanje. Nou čuvaju ljudi od povjerenja. Zašto je moja prijateljica N nona iz pakla?
Imam mnogo prijateljica samohranih majki. Ovih su dana na rubu živčanog sloma. Škola je završila, vrtići su zaključali vrata, kamo s djecom koja imaju tatu, ali…
Kad je moja starija kći bila prvi put trudna, trenutno je peti, govorili smo, spol nije važan, glavno da je živo i zdravo. Kad je rodila malog Krešimira govorili smo da je tata jako, jaaaaaaaako želio curicu i svi smo željeli curicu, ali što je tu je.
Dobila sam četvrto unuče. Tko god me zna prilazi mi i traži da iz torbe izvučem mobitel i pokažem prvu fotkicu moga Noe. Nemojte mene pitati zašto se mali zove Noa, “tata mu je izabrao ime”. Riječi moje starije kćeri koja je rodila u četrdesetoj. Noa?! Koje preglupo ime. Ne mogu zamisliti da moj unuk po nemirnom moru vodi lađu krcatu živina. Što ako se prevrnu? Tko će preživjeti? Par slonova ili kapetan broda? Nikad mene moja djeca neće ostaviti na miru. NIKAD!
Imam unuka. Nekad sam imala djecu. Morala su završiti fakultete, kći nije smjela ostati u drugom stanju prije nego naleti na nekog ozbiljnog. O sinovljevoj ženidbi nisam se usuđivala ni razmišljati. Postoji li žena na ovome svijetu koja Njega zaslužuje?
Moja se djeca meni nisu dogodila a ni djeca mojih prijateljica nisu bića nastala zajebom. Sve smo mi željele našu djecu. Često se prisjetimo kako smo ih ludo voljele. Kad je prvi put reklo tata umjesto mama… Jako nam je bilo bitno da kaže “tata” jer tate u doba kad sam ja bila mamica baš i nisu bile lude za bebama. Danas, navodno, jesu.
Htjela sam bebe više nego išta na ovome svijetu. Mirišljave, dva zuba gore, dva zuba dolje, debele nogice. Željela sam da mi kikotavi smijeh mojih beba bude muzika na grobu.
Moja tridesetogodišnja susjeda već četvrtu godinu doji sina. Danas je dojenje nešto što se očekuje od svake mlade mame pa je mojoj susjedi najmanji problem izvući sisu na svakom mjestu da bi sinčiću začepila gladnu, žednu ili nervoznu labrnju. Ponekad, kad to ne mogu izbjeći, s njom popijem kavu.
Koliko žena u meni ima?! Tko sam ja žena? To je ona ženska koja mrzi kuhanje a ipak četiri puta tjedno u kipuću vodu baca torteline kupljene u marketu pa na njih istresa umak od rajčice iz staklene boce pa onda njen muž to pojede. I još mora reći, bože, rođena si s kuhačom u ruci.
Čitav se život pitam što je sreća. Kako je prepoznati? Uhvatiti za glavu ili rep i reći, eto, to je to!
Uvijek mi je bilo jednostavnije definirati nesreću. Ne želim nabrajati što je sve za mene bilo ili još uvijek jest, nesreća. Popis bi bio dugačak.
Jedna od nesreća često su mi bila djeca. “Da se još jedanput rodim nikad ne bih imala djecu.” To su moja djeca i svi oko mene slušali preko trideset godina.
