Ne jebe me samo korona. Imam kćer, unuku, prijateljice, sama sam žena, nikad mi nije palo na pamet da zbog toga žalim. Ovih me dana sram što sam to što jesam. Užasnuta sam. Nekakve hrvatske „nevjeste“ preklinju epidemiologe da im dozvole svadbe na kojima će biti stotine uzvanika. Epidemiolozi koji o koroni ništa ne znaju, ali vide da ljudi umiru i da se razbolijevaju, muku muče kako pomahnitale „nevjeste“ uvjeriti da bi morale smanjiti doživljaj.
Hoće li se u Hrvatskoj ikad prestati govoriti o pički kao o gorućem problemu? Kad god su izbori pred vratima na hrvatskoj cesti leži hrvatska pička koju ujedinjenim snagama čereče hrvatski političari i hrvatski biskupi.
Bijeda nije tema, nikad nije ni bila, čak se i korona niječe iako nas opet grabi za vrat. Pička, pička, pička. Abortus, abortus, abortus. Abortus je ubojstvo znaju i Raspudić i Škoro i ostali mužjaci u hrvatskoj politici koji su ipak iskusniji i pametniji pa šute na tu temu. Što je abortus znaju i biskupi koji nikad pičke vidjeli nisu. Ubojstvo, ubojstvo, ubojstvo. GRIJEH! I nema većeg od njega!
Živim na adresi iz naslova. Uličica je uska, nepregledna i dvosmjerna. Nema teorije da se mimoiđu dva vozila jer su na njoj uvijek parkirani automobili. Pa ipak, s vremena na vrijeme, vidim kako mojom ulicom juri neki opušteni luđak ili luđakinja. Ljeti čujem i motoriste kako glasno objavljuju svima koji ih moraju čuti, luđak na motoru, spašavaj se tko može. Neki ambiciozni voze na dva kotača.
Što bih mogla učiniti da u sebi ubijem smrtni strah? Nazvati nekoga iz Grada pa ga pitati kako je moguće da je seoski put dvosmjerna cesta? Znam u kakvoj zemlji živim pa nisam nikoga zvala, neću ni zvati. Jebe se gradskim očevima i majkama u kakvom su stanju gradska gubilišta.
Poštovana gospođo Kojić!
Vidim, plačete, vidim, čudite se zato jer su vam oteli dijete. Ja, manje slavna, prošla sam sličan put.
Ja sam mislila da se to samo meni dešava. Imam dijete. Dijete ima dijete. Muž i ja bismo ponekad htjeli pokraj sebe imati dijete svoga djeteta. Ne pod svaku cijenu jer se dijete moga djeteta koje više nije malo dijete ponaša kao malo dijete. Vi koji nemate dijete ni od djeteta dijete ne znate o čemu govorim pa ću vam objasniti iako vas ova tema ne zanima. Blago vama.
Pepa Pig, tata Pig, beba Pig urlaju poput luđaka. Muž na mene reži. “Ne može li bar malo tiše?” “Krešo, molim te, stišaj ton, nonića boli glava.” “Ne boli me jebena glava, samo želim da umuknu jebeni Pigovi.” “Zašto urlaš”, čujem sebe kako urlam, “moj unuk je i tvoj unuk, reci mu ti da stiša ton.” Muž na noge navlači japanke i nestaje.
Tko je najvažnija figura u životu maloljetnog djeteta? Mama! Mama je dijete rodila! Mama je dijete dojila! Mama je uzela porodiljni dopust…
U Hrvatskoj se razvede svaki drugi brak. U devedeset posto slučajeva dijete ili djeca pripadnu majci. Je li majka u životu djeteta zaista toliko bitna da joj gotovo nakon svakog razvoda sud dodijeli djecu? Što, kad govorimo o djeci, razlikuje majku od oca? Glupo pitanje? Majka dijete nosi devet mjeseci “pod srcem”, to vezu imeđu nje i bebe čini neraskidivom do kraja majčina života?
Ne podnosim Velike Mame. Ne znate o čemu govorim? U Hrvatskoj žive “zvijezde” od kojih većina “živi” od odlazaka na kojekakve “evente”. Organizator im plati sitnu lovu za ukazivanje. Pa tako na premijerama loših kazališnih predstava, otvaranjima parfumerija, slastičarnica i restorana gledamo uvijek iste njuške.
Dragi moji!
Nije pristojno ovako razgovarati s vama, trebali bismo sjesti negdje, u neki zabačeni kafić, u vrijeme kad tamo nema nikoga, pa popričati na miru. Ali… Vi ste zreli ljudi, prezreli čak, vaši su dani ispunjeni obavezama, a ja sigurno nisam osoba zbog koje ćete ostaviti sve i saslušati me. Uostalom, tu ste u pravu, što bih ja to vama novo mogla reći? Milijun smo puta razgovarali, ja uvijek govorim jedno, vi drugo. Nema kafića, ma koliko zabačen bio, koji bi to mogao promijeniti.
