Nasilje

Ovaj tekst objavljen je 2006. godine u Nacionalu, a kasnije u knjizi “Kad je žena kurva/Kad je muškarac peder”.

Koliko je prošlo od rata? Mislim moga rata, ne rata moje mame. Dvadeset godina. A kao da je jučer bilo.

 Jebeni Srbi su pred neki dan organizirali sačekušu negdje oko Novoga Sada pa krenuli sjekirama na “Hrvate” koji su  se vraćali iz nama neprijateljske zemlje “Srbije”. Tamo se igraju nekakve utakmice.

Čitam, u Belgiji je panika. Dogodilo se čudo u zemlji dosade i čokolade. Jedan je bolesnik, ne terorist, teroristi su u Afganistanu, Iranu, Iraku, Pakistanu…, odlučio na glavni trg u idiličnom Liegeu baciti nekoliko granata i kalašnjikovim ukokati jadnike koji su se u krivo vrijeme našli na krivom mjestu.

Danas je “Međunarodni dan za suzbijanje nasilja nad ženama”. Tako se službeno zove. Kako to neslužbeno izgleda znaju tisuće pretučenih žena koje uzalud u Hrvatskoj traže pravdu. Ove godine je tridesetak žena platilo glavom jer je Njemu juha bila prehladna ili prevruća ili mu je limenka piva bila daleko od dohvata ruke. A ova godina još traje.

Ispričat ću vam priču. Žena i muž godinama su živjeli zajedno, rodilo se dijete, kupili su veliku kuću, oboje su bili upisani kao vlasnici. Žena je napustila muža nasilnika ali se nije odrekla svoje polovice kuće. Računala je da će se nakon rastave dogovoriti, prodat će se kuća i podijeliti novac.

To više i nije uzbudljivo. Kad je Dinamo u Splitu gori Split kad je Hajduk u Zagrebu gori Zagreb. U plamenu su kontejneri, tramvaji, policijska kola, ima ranjenih, slijepih, prostrijeljenih, prebijenih, za koji dan i ubijenih.

Ne prođe dan a da neka gadna maloljetnička ekipa ne prebije ili ne ubije nekog klinca. Zagrebom, i ne samo Zagrebom, bauljaju gadovi, cipelare, muče, ubijaju zato jer im nitko ništa ne može.