Župan Tomašević prebio je ženu. Gospođa Tomašević maltretirana je godinama, u očaju se čak mailom požalila premijeru Plenkoviću. Čovjek se začudio, ne poznajem gospođu. Ne kuži, premijer, gospođa Tomašević mu se obratila zato jer poznaje njenog muža. Pripadaju istoj stranci.
Čitati portale ne da je gubljenje vremena nego najefikasnije sredstvo za riganje. Ne mogu si pomoći. S vremena na vrijeme bacim oko na njih. Da ih ne čitam ne bih znala da su posljednje Dijanine riječi bile: “Što se dešava?”
Ne zanima me koju funkciju u Vladi obnaša Janica Kostelić. Znam samo da to ima neke veze sa “športom”. Janica je jučer, ili je to bilo prekjučer, krenula trajektom na neko “športsko dešavanje”. Na trajektu je bila u društvu dviju žena.
Grupa od nekoliko stotina, ili je to bilo tisuća, Riječana i Riječanki krenula je brodom u Split jer je tamo NK Rijeka trebala igrati utakmicu sa NK Hajdukom. Ne volim nogomet. Neugodno mi je kad na ekranu dečki jašu jedan na drugome i jedva se suzdržavaju da ga jedan drugome ne uvale kad netko iz njihove ekipe da gol.
Pa šta ako ovaj tekst pišem jer je sutra Dan žena? Tko vas jebe, dečki. Sutra neću moći pisati jer ću se naliti u čast činjenice da sam žensko.
Dogodila se revolucija u stoljetnoj povijesti zlostavljanja hrvatskih žena. Svaka od nas na ekranu može čuti što zvijer radi i govori svojoj kućnoj krpi koja mu služi za liječenje mužjačkih frustracija. Svi znate, pišem o bivšem ministru Lalovcu, trenutno “uvaženom” saborniku i visokopozicioniranom gospodinu u SDP-u, Stranki demokratskih pizdeka. Neka mi ženski spolni organ oprosti što sam ga uvalila u tako prostački kontekst.
Pišem ovo jer me zapanjio odjek mog prethodnog teksta. Ne vidim ni jedan razlog zašto je pročitan 60.000 puta. Nisam rekla ništa novo, mladi u Hrvatskoj zaista kurcem ne mrdaju da bi promijenili svoj život, a onda kad napišeš nekoliko rečenica o onome što svi znaju i svi vide to se čita kao da si otkrio zašto je Kolinda otišla u Ameriku. Ne, neću širiti ovu temu. Ako je gospođa provela Božić onako kako ja mislim da jest mogu joj samo čestitati i poručiti da bih na njenom mjestu učinila isto i jebalo bi mi se, vjerojatno se i njoj jebe, što o tome pišu piskarala koja ni u ludilu ne bi u nastavcima nagađala kako je Plenković proveo Božić.
Danas ćete po portalima vidjeti manekenke kojima je netko talentiran na licu naslikao masnice. Tamnoljubičaste, žutozelene, gotovo crne. Sve će one u vas gledati pogledom krave koja kuži da će za koji tren biti ubijena, smrznuta, pa po našim marketima u komadima prekrivena folijom prodavana idućih deset godina.
Dok smo živjeli u Jugoslaviji ubojstvo žene bila je Vijest. Mužjaci bi tisuću puta prije promislili nego što bi na svoju ženu ili curu potegnuli nož ili je upucali. Kad bi se ipak tako nešto dogodilo zločinac je znao da mu se dobro ne piše. Tada su mužjaci između dugogodišnje robije u nekoj od jugoslavenskih ledenih pećina zaštićenih od svijeta bodljikavom žicom i držanja noža u ladici kućnog ormarića birali ovo drugo.
Odjeknulo je poput bombe. Naša djeca u školi ne slušaju pobožno što govori učiteljica. Naprotiv, naša su djeca za vrijeme nastave opaki divljaci, često i ubojice u pokušaju. Mediji se zgražaju. Kako? Zašto? Što učiniti?
