Nasilje

Živim na adresi iz naslova. Uličica je uska, nepregledna i dvosmjerna. Nema teorije da se mimoiđu dva vozila jer su na njoj uvijek parkirani automobili. Pa ipak, s vremena na vrijeme, vidim kako mojom ulicom juri neki opušteni luđak ili luđakinja. Ljeti čujem i motoriste kako glasno objavljuju svima koji ih moraju čuti, luđak na motoru, spašavaj se tko može. Neki ambiciozni voze na dva kotača.

Što bih mogla učiniti da u sebi ubijem smrtni strah? Nazvati nekoga iz Grada pa ga pitati kako je moguće da je seoski put dvosmjerna cesta? Znam u kakvoj zemlji živim pa nisam nikoga zvala, neću ni zvati. Jebe se gradskim očevima i majkama u kakvom su stanju gradska gubilišta.

Jedan je župan godinama prebijao ženu. Njoj je prekipjelo tek kad je lik našao ljubavnicu. Mlatio ju je “još u srednjoj školi”, ali u granicama normale. Ono, bez lomljenja kostiju, izbijanja oka. Tek kad je Županova Žena digla glas krenule su prave batine.

O trostrukom ubojstvu u Splitu sve znamo. Mladić izluđen ucjenjivanjem i prijetnjama ubio je svoje zlostavljače. Banalna priča.

I zecu se kurac na sirotinju diže. To je poznata, stara hrvatska poslovica. Samo u tom kontekstu možemo objasniti zašto su u posljednje vrijeme Hrvati krenuli mlatiti Srbe.

Srbi kao bilo kakav faktor u Hrvatskoj ne postoje. Ima ih u vukojebinama Dalmatinske zagore i nešto sitno u gradovima. U Dalmatinskoj zagori žive starci bez struje i vode koji s vremena na vrijeme smiju nešto reći perverznom novinaru koji misli da i sirotinja ima pravo na život i onda kada je srpska.

I opet je hrvatski mužjak uzeo “pravdu” u svoje ruke i pobio nekoliko nevinih ljudi. Jadne žrtve ne bi bile žrtve da nisu bile u vezi sa ženom koju je odvratna hrvatska mužjačina poželjela zatući pa ju je i zatukla.

“Bolesnik”? “Pitiespiovac”? I najglupljima među nama koji živimo u ovoj nakaradnoj “državi” potpuno je jasno da se radi o sistemu, nikako o “ispadu luđaka”. Hrvatska je, otkako je “imamo”, perverzna tvorevina u kojoj je legitimno, poželjno i društveno apsolutno prihvatljivo ženu doživljavati kao rupu, kurvu, komad mesa, vlasništvo, kao “nešto” što mora biti pod stalnom kontrolom.

Otvoreno pismo Srpkinjama i Srbima

Dragi vaši!

Ovih vas je dana na jednom od mojih otoka, kao da je bitno kojem, na jednom od hrvatskih otoka, opet prebilo. Moji, patetični moji, naglašavaju da ste vi prebijeni bili “naši Srbi”, “Srbi iz Hrvatske” kao da “naši Srbi” nisu Srbi?

Što nedostaje ženama? Zašto ih “njihovi” mužjaci ubijaju, masakriraju, pače, s velikim užitkom? Ne, nema tu razlike između Švedske i Hrvatske, Zadra i Štokholma. Mužjak je mužjak ma gdje živio. Svi su oni ludi za noževima, svima njima treba mrtva žena među nogama da bi im se mogao dignuti, ono, baš dignuti. Ni “Kockasti”, ni kockanje, čak ni jebanje vlastite kćeri ne može ih toliko usrećiti koliko zadnji hropac njihove voljene.

Dragovoljci Domovinskog rata jedini su naši pravi borci za Dom i Boga i Hrvate. Kako su samo hrabro usred Zagreba podigli šator da bi svima nama koji, ili ne znamo ili smo zaboravili gdje smo bili ‘91., objasnili gdje živimo. Saznali smo da je Hrvatska sranje od zemlje zato što u njoj jadno žive dragovoljci Domovinskog rata koji su za ovo ginuli, dali ruke, noge, oči, um. To bi im trebalo priznati, to bi im trebalo platiti.

Doktorice Markić,

godinama mi se smiješite sa ekrana, portala, ima vas i u tiskanim medijima. Pravo je čudo danas u Hrvatskoj vidjeti nekoga tko se smiješi. Ne ide nam baš. Ljudi gladni, djeca im odlaze u tuđe zemlje i  nikad se neće vratiti, lijekovi skupi, bolnice strašne, u vrtićima glad, škole se ruše djeci na glavu, čak i i one škole u kojima Isus na križu visi. Vi se ipak smiješite. Nešto vas grije. Osjećate se dobro.

Da me ubijete pojma nemam što je to HAZU. Znam da je to kratica od Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, ali tko to tamo sjedi? Malo sam guglala. HAZU može imati 160 članova. To je grupa najpametnijih hrvatskih muškaraca i žena sa naglaskom na muškaraca. Zna HAZU da je Hrvatska, otkako je imamo, mjesto u kome su žene samo strojevi za izbacivanje hrvojadi.