Nasilje

Već godinama se čitave skupine ljudi procjenjuju na osnovu kojekakvih „ispitivanja“. Budale koje se hvataju na „rezultate“ mogu saznati da Hrvati najviše „mrze Srbe“, ne žele „stanovati u blizini Roma“, i ne bi htjeli da im „sin oženi muslimanku“. Hrvati su mrzitelji, ksenofobi, zli, za razliku od Finaca koji ne mrze Srbe, žele stanovati u blizini Roma, a Šveđani jedva čekaju da im sin oženi muslimanku.

Internet trpi sve pa tako i ovakve „istine“. Ništa ne može biti manje istina od onoga što nam prodaju kojekakve agencije za ispitivanje koječega. Ne, nije istina da Hrvati mrze Srbe, nije istina da Srbi mrze Hrvate, da ne idem dalje, i nije istina da su Srbi i Hrvati „dobri“ samo za vrijeme poplava i potresa.

Može li se u vrijeme korone reći da se ljudi dijele na osuđene na smrt i one druge ili je korona među nama izbrisala razlike? Nismo jednaki. Nije isto voziti bicikl i raznositi hranu od vrata do vrata, nije isto provoditi dane i noći u pretrpanim bolnicama i pokušati iz kandža smrti iščupati nekog jadnika ili biti moćnik na vlasti.

Oni gore imaju milijune eura na računima, nekoliko stanova, vila, nije njima problem održavati distancu. Imaju i svoje liječnike koji će, kad vide njihov broj na ekranu, uvijek dignuti slušalicu. Kad svi kreveti i svi respiratori u Hrvatskoj budu nedostižni nama i našima, na njih će, ako se ipak dogodi čudo pa se razbole, čekati slobodan krevet. Oni ne moraju plaćati test kad „nemaju simptome“, oni ne strahuju da će crknuti od gladi i korone onako kako će crkavati i krepati obrtnici, umirovljenici, umjetnici, nezaposleni, ovršeni, opljačkani.

Godinama pratim odnos hrvatskih mužjaka prema „javnim ženama“. Mizoginija im je uklesana u gene. Mi žene, bilo „javne“ ili „tajne“, koje imamo kćeri i unuke u velikom smo problemu. Moramo odgojiti ženu kojoj ćeš na sisi objasniti da će živjeti u muškom svijetu i da će joj žene biti najveći neprijatelj. Što sam sve ove godine pokušavala objasniti kćeri, što danas crtam unuci? Čuvaj se žena, one rijetko darove donose.

Ne mogu se s tim pomiriti. Boli me srce. Dokle, jebote? Kako vam, glupače, nije jasno da imamo zajedničkog neprijatelja i da samo udružene možemo biti jače?

Kolona koja će slaviti zločin

U srijedu će kroz Vukovar proći kolona koja će obilježiti najveću veleizdaju u povijesti Hrvatske. Gospodo! Čujte kako je govorio Siniša Glavašević! Još uvijek imate vremena odustati. Prljavi čin koji se iz godine u godinu ponavlja bahati je izraz prezira prema Siniši Glavaševiću, njegovim suborcima, civilnim žrtvama, gradu Vukovaru i građanima Hrvatske koji vole istinu i svoju zemlju.

Fotografija: https://commons.wikimedia.org/wiki/User:Pudelek

https://www.youtube.com/watch?v=3e9zHmuUJ8I&feature=youtu.be

Užasnuta sam Hrvatskom.  Djeca šeću s kalašnjikovima i pištoljima i ubijaju koga stignu. Političari ne osjećaju nikakvu potrebu da naš život stave u normalne okvire jer su svi odreda kriminalci.

Lopuže trideset godina, bez obzira na predznak, pljačkaju. Korumpirani suci i sutkinje im ljestve drže. Ne postoji osoba na našoj političkoj sceni kojoj bi čovjek bez ograde mogao vjerovati. U Saboru sjede napuhane papige i ubiru ogromnu lovu za ogroman nerad. U Vladi je isto. Što reći o policiji koja bi nas morala štititi od poludjele djece? Hrvatski policajci, sad nam je to svima jasno, drže glavu u torbi da bi za plaću od pet tisuća kuna zaštitili guzicu onima koji drkaju na Markovom trgu.

Slušamo brojke. Umrli, oboljeli, u izolaciji…Užas u kome Hrvatska skapava mogu u punoj strahoti spoznati samo „obični“ ljudi. Što se dešava nama koji se šuljamo mali ispod zvijezda?

U izolaciji je sve više ljudi. Ti nesretnici za petnaest dana kućnog pritvora imaju pravo dobiti otprilike 2100 kuna.  Poslodavac koji zna da u rukama drži i sukno i škare traži od izoliranih robova da rade od kuće. Bolje i 2100 kuna nego otkaz.

Ajmo utvrditi gradivo koga znaju svi koji ga žele znati. Oluja je bila akcija Hrvatske vojske u organizaciji Amerikanaca. Milošević i Tuđman dogovorili su čišćenje „Krajine“ ili Krajine od Srba. Srbi su preko radija obavještavani u koliko sati i kojim putem trebaju krenuti prema Srbiji. Ne govorim napamet. Pokraj radija sjedila je moja svekrva, ali je odlučila ostati. Ostao je i moj svekar.

Dvije ili tri stotine tisuća Srba, možda više, možda manje, moralo je napustiti prostor na kome su živjeli stoljećima i protiv svoje volje krenuti Tamo Daleko. Oluja nije i nikad neće biti hrvatska Pobjeda nad Pobjedama ma koliko „mi“ mahali zastavama svake godine petog dana kolovoza.

Na nekom od portala pročitala sam tekst na temu jesmo li mi Hrvati ljubomorni na Srbe. Autor teksta nam je dokazao, između ostalog citirajući uglednog srpskog profesora, da možda ipak ne treba biti ljubomoran na Srbe.

Gledala sam uživo dešavanja u Beogradu zahvaljujući američkoj televiziji N1. Danima sam buljila u ekran i pokušavala shvatiti o čemu se radi. Neki od Srba žele srušiti Vučića. Razlozi su jasni. Čovjek je zgrabio državu u šake i ne popušta. Na demokraciju u tom balkanskom tamnom vilajetu čekat će se još godinama. Na nju će čekati oni koji vjeruju da postoji. Nisam među njima.

Da sam lakozapaljiva ženska baš bih bila sretna ovih dana. Čitav je „civilizirani svijet“ na nogama. Ljudi stupaju ulicama svih svjetskih gradova i „bore se“ protiv rasne segregacije. U ovoj se priči urla, drži govore i transparente, diže šake u zrak da bi se pomoglo crncima, ma gdje bili, u borbi za njihova ljudska prava.

Crnci, ma gdje bili, u Americi, Australiji, Britaniji, Francuskoj…žele „samo“ jedno. Ravnopravnost s bijelcima. Daleko bi me odvelo kad bih krenula nabrajati imena svih „velikih“ ljudi današnjice koji ih podržavaju, neki čak uplaćuju milijune dolara koji će biti uloženi u…Što? Daljnju borbu za crnačka prava? Nove prosvjede? Otvaranje radnih mjesta na neodređeno vrijeme samo za crnce? Izgradnju državnih stanova diljem svijeta u kojima će crnci živjeti k'o ljudi i plaćati nisku stanarinu?

Ima nas koji čisto racionalno ne volimo Ameriku. Kad kažem da ne volim Ameriku, to govorim otkako sam je bolje upoznala, sin mi je tamo proveo dobar dio života, uvijek osjetim potrebu da svoju tezu opravdam činjenicama koje spominju pametni ljudi. Ja sam previše emotivna i previše neobjektivna. Moj je sin tamo dugo bio „bijelo smeće“, dva američka fakulteta nisu mu pomogla da ne bude crnac u bijeloj koži.

Zato sam u Jutarnjem s velikim interesom pročitala skraćeno uvodno poglavlje iz knjige „Cijena profita“ američkog ekonomiste i nobelovca Josepha E. Stiglitza. Izdvojila sam nekoliko rečenica.