Nasilje

U Hrvatskoj se javlja novi trend. Osnivanje udruga za zaštitu žena. Blebetanje na tu temu u medijima, udarni termin, ima snažniji odjek nego kad kakav “nervozni” mužjak s crnom zemljom sastavi svoju partnericu.

Vijest da je nabildana zvijer ubila ženu u BiH odjeknula je “Regionom” zato što je ovo ubojstvo bilo posebno odvratno. Mužjaci ubijaju žene ali do sada još nismo vidjeli direktan prijenos. Moj unuk mi ga je želio pokazati, odbila sam. Svi njegovi iz ekipe su ga nekoliko puta pogledali, klinci imaju četrnaest godina i fascinirani su.

Užasnuta sam, ali ne i iznenađena.

Dečki!

Godinama mi idete na živce. Neopisivo. Pijani se u hordama valjate ulicama hrvatskih gradova obučeni u “svoje” zastave. Kud vi prolazite, tu trava ne raste. Što je s vama?

Nasilje u braku je danas tema o kojoj se snimaju filmovi, serije, piše hiljade knjiga. Žene svih boja i generacija odlučile su ispričati istinu iz perspektive žrtve, ma koliko to danas već pomalo postaje banalno. Tko o čemu, moderna žena o zlostavljanju. Drago mi je što je tako. Zlostavljanje ne smije ostati prljava mala tajna između dvoje koje se mrzi, jedno je prebijeno, drugo oštri nož, steže šake, hvata se za pištolj. Da, treba govoriti o toj temi, neka jest priča banalna, zlo nikad ne bi smjelo ostati banalno. Ovo je knjiga o Zlu, priča jedne Tilde koja se spasila.

Danas je Međunarodni dan protiv nasilja nad ženama. Kome treba taj Dan? Pustimo svijet, pogledajmo Hrvatsku. Tko je danas kod nas najupadljivije obilježio Dan? Tko bi drugi nego Milanović,  doktor samoreklame. Na rever sakoa žena mu je, saznali smo i vrijeme, „u pet ujutro, nakon druge kave“, prišila traku i rekla: “Danas je Međunarodni dan protiv nasilja nad ženama“. Ili ju je on prišio i sebi i njoj? Manje vjerojatno, da jest Doktor bi nam to priopćio. Naglasio je da su trake šili oboje.

Zašto se digla tolika frka oko mlaćenja imigranata na hrvatskoj granici? Zato što je hrvatska policija opet bila posebno surova.

Ima li u ovoj priči išta nejasno? Hrvatska policija i specijalci imaju pendreke kao dio opreme da bi ih upotrijebili. Lokaciju na kojoj će mlatiti ljude ne određuju sami. Za to su plaćeni od pet do sedam tisuća kuna mjesečno.

Hoće li razbijati glave navijačima, antimaskerima ili imigrantima odlučuju političari. Hrvatski političari su korumpirana bagra. Naravno, slažem se, čula sam za Kurza, i on je korumpiran, i on je smeće. Ne pada mi na pamet samo hrvatske političare proglašavati bagrom. Svi su političari kriminalci ma gdje rasli, da nisu bavili bi se nekim drugim poslom.

Pročitala sam knjigu Vanesse Springora „Pristanak“. Autorica je rođena 1972. godine, urednica je, spisateljica, redateljica, studirala je književnost na Sorboni. Direktorica je izdavačke kuće Julliard. „Pristanak“ je njezina prva knjiga,  izdavač Oceanmore.

Ukratko: četrnaestogodišnja Vanessa postaje ljubavnica poznatog francuskog pisca Gabriela Matzneffa. On je francuska književna zvijezda, dobitnik mnogih nagrada.  U svakoj knjizi opisuje svoja silovanja maloljetnica. Uvijek su prikazana kao ljubavne priče.

Čitava francuska „intelektualna elita“ slavila je njegov „talent“. Manifestom koji je potpisala i Simone de Beauvoir poručili su javnosti da je ono što se dešavalo između perverznog starca i djevojčica „ljubav“.

Umrla je Mira Furlan. Teško da je netko mogao pomisliti da će toliko lijepih riječi biti ispisano u spomen na „jednu od najvećih jugoslavenskih glumica“. Nisam poznavala Miru Furlan što nikako ne znači da se ne mogu opušteno pridružiti hordi ožalošćenih koji su joj ovih dana preko portala pisali srcedrapateljna pisma, ispričavali joj se iako bi uvijek naglasili da oni nisu bili „krivi“, ali, eto…

Tko je kriv što je Mira Furlan morala pobjeći devedeset i prve? Kakvo glupo pitanje. Kriva je „devedeset i prva“. Danas se sve toliko promijenilo, na bolje, naravno, zato su se pokojnici, preko delegata, ispričali i „Zagreb“ i „Hrvatska“. Žena koja je „one devedeset i prve“ jedva sačuvala živu glavu, ovih dana „odozgo“ može uživati u svijećama, lampionima, crvenim karanfilima i drugim maštovitim znakovima „hrvatskoga“ očaja koji srca naša zbog „velikog gubitka“ lomi.

Ana je od malena željela postati glumica. Svi su joj govorili, glumice su kurve. Jebat će te raznosači kabela, scenski majstori, ton majstori, glumci, režiseri…

Ljudi svašta seru. Ana je otišla na prijemni. Profesori koje je gledala na ekranima, neke i u kazalištu, tražili su od nje da bude kuja koja čeka da je zaskoči pas. Odglumila je. Član komisije, stariji, bradati gospodin zamolio ju je da ga sačeka u kafiću u blizini Akademije. Sjeo je za njen stol i rekao da može položiti ispit samo preko njegova mokrog kurca.