Muškarci

Godinama pratim odnos hrvatskih mužjaka prema „javnim ženama“. Mizoginija im je uklesana u gene. Mi žene, bilo „javne“ ili „tajne“, koje imamo kćeri i unuke u velikom smo problemu. Moramo odgojiti ženu kojoj ćeš na sisi objasniti da će živjeti u muškom svijetu i da će joj žene biti najveći neprijatelj. Što sam sve ove godine pokušavala objasniti kćeri, što danas crtam unuci? Čuvaj se žena, one rijetko darove donose.

Ne mogu se s tim pomiriti. Boli me srce. Dokle, jebote? Kako vam, glupače, nije jasno da imamo zajedničkog neprijatelja i da samo udružene možemo biti jače?

Poznati hrvatski pisac Pero Kvesić, tko ne zna tko je neka ga gugla, piše jedno sto godina. U „životnom intervjuu“ za Večernjak rekao je da je Hrvatska „nakaradna zemlja“.

Večernjak je definitivno najbolji hrvatski dnevnik pa je intervju Pere K. odjeknuo. Javili su se profesionalni Hrvati i profesionalni katolici i napali sirotog Peru K. Po njima, Pero K. sere, Hrvatska nije „nakaradna“. Dapače, demokratska smo zemlja u kojoj Pero K. slobodno smije govoriti laži i pizdarije. Da je Pero K. tako nešto rekao „u onoj zemlji“, najeb'o bi, osudili bi ga na dugogodišnju robiju. Demokratska, europska zemlja dozvoljava ološu da sere po svojoj domovini.

Kolona koja će slaviti zločin

U srijedu će kroz Vukovar proći kolona koja će obilježiti najveću veleizdaju u povijesti Hrvatske. Gospodo! Čujte kako je govorio Siniša Glavašević! Još uvijek imate vremena odustati. Prljavi čin koji se iz godine u godinu ponavlja bahati je izraz prezira prema Siniši Glavaševiću, njegovim suborcima, civilnim žrtvama, gradu Vukovaru i građanima Hrvatske koji vole istinu i svoju zemlju.

Fotografija: https://commons.wikimedia.org/wiki/User:Pudelek

https://www.youtube.com/watch?v=3e9zHmuUJ8I&feature=youtu.be

Nikad ni jedan muškarac na kugli zemaljskoj ne bi smio govoriti o abortusu. Onim bolesnicima koji misle da imaju na to pravo, svaka bi žena trebala reći, odjebi od moje pičke!

Ovaj tekst objavljen je 2.4.2003. godine u Nacionalu i kasnije u knjizi ”Kad je žena kurva, kad je muškarac peder”. Aktualan je svaki put kada se dileri straha odluče baviti ženskim pitanjima.

 

Dragi moj Ante, jučer sam te abortirala, kiretu ti je u srce uvalio mali, debeli ginekolog, ali, ne pišem ti zbog toga.

Telefoni mi zvone čitavo jutro. Stižu mi mailovi i poruke. Čitala sam ih do podna. Ležala sam u krevetu, na noćnom ormariću kava. Pokraj nje brdo čokoladnih bombona. Volim muža.  Da mi je netko rekao, kad sam imala dvadeset, da ću na pragu osamdesete…

Kad sam imala dvadeset bila sam opsjednuta muškarcima, ispitima i lovom na lovu. Ni u jednom od tih lovova nisam bila dobar lovac. Honorarno sam radila kao učiteljica, mnogo posla ni za što, svi su moji mužjaci bili kreteni, doduše moj je jedini kriterij kod izbora bio visina i duljina. U pravilu je duljina bila neupravno proporcionalna s visinom.  To otkriješ tek kad otkopča hlače, a onda je kasno. U moje vrijeme cure su bile pristojne, sve smo vlasnike onih centimetara uvjeravale da ne vidimo ono što smo vidjele. Tek pedeset godina kasnije su ženska naučna istraživanja pokazala da je duljina bitna. Ispiti su mi bili noćna mora jer me studij nije zanimao. Ni moj ni oni drugi.

Čitam reportaže iz hrvatskih bolnica. Patnje medicinskih sestara i liječnika koji se bave bolesnima od korone su nadnaravne. Navuci skafander, skini ga, znoji se, tresi se, radi u smjenama koje traju dovijeka, odjebi privatni život, gledaj ljude na samrti koji moraju umirati bez ikog „svog“ u blizini boreći se za posljednji dah. Koliko je to strašno!

Imam iskustva sa smrću kao što ga imaju svi stari ljudi. Umrli su mi roditelji, prijatelji, sestra. Neke sam smrti gledala iz prvog reda. Sjećam se kako mi je umirala sestra. U svakoj ruci jedna cijev, kisik joj je šištao u nos, gušila se, rekla mi je da se osjeća kao da je stalno pod vodom, nikako da ispliva. Otrčala sam do liječnika i zatražila pomoć. „Ona se davi, raširite joj nekim lijekom pluća.“ Doktor me pogledao: “Gospođo, ona više nema pluća.“ Umrla je bez „svojih“ u blizini.

Svi su oko mene usrani. Peru ruke tri puta prije jela, jednom za vrijeme, a nakon svake nužde bar pola sata iznad bidea trljaju međunožje, pa onda opet operu ruke. Jasno mi je, ne morate vikati na mene, zašto ste nervozni, ne sjede baš svi Hrvati i Hrvatice satima na bideu, mnogi ga nemaju. Govorim o onima koji ga imaju.

I ja ga imam. Služi mi za pranje nogu prije spavanja, neka ovo ostane među nama, jedina sam u Hrvatskoj koja se ne tušira svaki dan. Dobro, dobro, ima i onih koji nemaju kupatilo, govorim vama koji ga imate. Ne tuširam se devet puta dnevno i ne perem ruke tristo puta dnevno jer sam negdje pročitala da ljudskom tijelu treba koža.

Užasnuta sam Hrvatskom.  Djeca šeću s kalašnjikovima i pištoljima i ubijaju koga stignu. Političari ne osjećaju nikakvu potrebu da naš život stave u normalne okvire jer su svi odreda kriminalci.

Lopuže trideset godina, bez obzira na predznak, pljačkaju. Korumpirani suci i sutkinje im ljestve drže. Ne postoji osoba na našoj političkoj sceni kojoj bi čovjek bez ograde mogao vjerovati. U Saboru sjede napuhane papige i ubiru ogromnu lovu za ogroman nerad. U Vladi je isto. Što reći o policiji koja bi nas morala štititi od poludjele djece? Hrvatski policajci, sad nam je to svima jasno, drže glavu u torbi da bi za plaću od pet tisuća kuna zaštitili guzicu onima koji drkaju na Markovom trgu.

Pišem tekst koga sam davno napisala. Pred sto godina jednoj je našoj političarki kolega političar rekao da nije za mudraca nego za madraca. Sve se hrvatsko feminističko diglo na noge jer je divljak uvrijedio ženu, a žena je u percepciji hrvatskih feministica i ponekog feministe krhko biće koje treba štititi svagdje i na svakom mjestu.

Teško mi je bilo onda, teško mi je i danas, objasniti tezu koju držim notornom. Kako se može nešto, političari nemaju spol, uvrijediti na bilo što što im kaže drugo nešto?  U najnovijoj priči predsjednik Milanović  obrušio se na dvije političarke. Te su gospođe, imena su nebitna, iskoristile svoju legitimnu potrebu da budu fotkane. Naši političari, osim kad kradu, drugo i ne rade. Političarke su stavile ploču „Ured predsjednika“ na zid zgrade u kojoj su se hrvatski kriminalci velikog kalibra sastajali za vrijeme korone. Lisice, nisu na zid stavile ploču „Vlada“ jer su znale da Plenki ne bi popizdio za razliku od Zokija koji nasrće na svaku provokaciju poput vepra na ovlaženu krmaču.

Draga ekipo, draga publiko!

Večeras će biti premijera „Dabogda te majka rodila“. Ne mogu vam opisati koliko mi je žao što neću biti s vama. Upoznala sam većinu od vas, divni ste ljudi, kada smo se sreli imali smo velike planove. Vi igrati moje likove, ja doći u moj voljeni Beograd. A onda nas je zaključala korona. Svijet mi se srušio na glavu. U martu, kada se dan pred pretpremijeru otkazala predstava, imala sam osjećaj da korona nešto posebno ima protiv mene, da baš mene želi opako zajebati i za srce ugristi.

Vrijeme je pokazalo da nisam bila meta. Čitav svijet je pod ključem, ja ne znam čijim, možda neki znaju, ali šute. Mislite da sam jedna od onih ludih teoretičarki zavjere? Nisam, ali mi je nekako nevjerojatno da se može u nekoliko minuta razoriti svijet, a već mjesecima nitko na svijetu ne zna što je korona. Gdje su ljudi koji se čitav život bave medicinom? Jedino što smo od njih do sad suvislo čuli jest da moramo prati ruke. Dobro jutro, Znanosti!